II – Utopija – revolucija – emancipacija

(Razvoj ženskog pokreta)

Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.“
-Karl Marks-

 

Nastanak feminističkih pokreta

Jedan od prvih i glavnih zahtjeva žena bilo je pravo na obrazovanje, o čemu su pisale i govorile vjesnice feminizma mnogo prije nego što su žene stekle snagu da se ujedine i da to formulišu u svojim zajednickim apelima, proglasima, deklaracijama.

Obrazovanje i pravo glasa bili su i ostaju temelj ostva- renja prava žena i drugih grupa koje su i mogu biti mar- ginalizovane. Tek kad su imale ove dvije glavne poluge promjene, žene su mogle da se izbore da se njihov glas cuje. Kao što najbolje ilustruje slika pocetka istorije filozofije, žene su prisutne, ali i ako im je dopušteno da govore, njihov glas nije njihov vec koristeci njihove rjeci uvijek progovora muškarac. Samim tim pokazuje se da one postoje kao manje vrijedne, kao one ciji izricaj može biti pretocen tek u muški govor ili ciji napis biva potpisan muškim imenom. Nemogucnost da ih neko cuje dok govore, nije ih otuđivala samo od društva, u kome vijekovima služe tek za omogucavanje repro- dukcije, vec ih udaljava i od njih samih – prvenstveno od njihovog tijela. One nisu imale pravo da odlucuju da njihovo tijelo bude dio njih. Prvo su morale da se izbore za obrazovanje, zatim da se obrazuju da bi stekle pravo glasa, kako bi mogle da biraju vlast i budu i same birane. Tek zahvaljujuci tim izborenim bitkama došle su do kljucne borbe – za vlast nad svojim tijelom. Uz napredak nauke i mogucnost da budu glasne na mjes- tima gdje se odlucuje, žene su tek u 20. vijeku dobile i bitku za kontrolu rađanja. Put je bio dug, ali i danas u nekim zemljama (i u Evropi)1 rezultati emancipacije mogu biti san nekih žena, jer i dalje im je ugrožen život, zdravlje i druga prava samo što pripadaju određenom rodu. Za razliku od ranijih vijekova – ženski glas je postao mocan i jak – u duhu solidarnosti i ženske ravno- pravnosti on ukazuje, opominje i podsjeca da cilj nije postignut u potpunosti. „Istorija žena pre svega znaci javno otkriti da je ona ugnjetavna i da je istina o njoj prikri- vana. Jer, prikrivanje je deo ugnjetavanja: ništa nije slucajno, a neutralna nauka ne postoji. Zbog toga se istinska istorija žena pojavljuje tek kada su feministk- inje Severne Amerike i Evrope, kojima su se pridružile feministkinje Treceg sveta, pokušale da razbiju zid tišine kojim je obavijena istina o njima i da istraže prošlost koja ne prestaje da nas iznenađuje.“2 Kako je izgledala ta duga borba i koji su to bili prvi usamljeni glasovi žena? Koje su to žene bile najhrabrije osnivajuci prve ženske pokrete? Na koji nacin su se borile? I kako je ono što je bilo na papiru pretvoreno u život za dobrobit ne samo ugrožene (polovine) covjecanstva – one ženske – vec za dobrobit svih? Sta ih, ipak, još i danas ugrožava i od muške strane i od njih samih? Da li se može gov- oriti o jedinstvenosti ženskog pokreta? Pitanja su ta na koja cemo se kratko osvrnuti u ovom poglavlju koje pokazuje na koji nacin su se teorija i praksa preplitale tokom nastojanja da se ostvari ravnopravnost polova.

Ne može se ta~no odrediti sam po~etak organizovane borbe za ženska prava, ali najcece se spominje 18. vijek, te intenzivnije ujedinjavanje, artikulisanje zahtjeva u 19. vijeku, dok ce rezultati tih udruženih napora doci tek pocetkom 20. vijeka. Prije toga, u kratkim crtama neophodno je sagledati položaj žena kroz istoriju, a što cemo prikazati na dva suprotstavljena stava i dokazima koji ih prate. Jasno je da su postojali periodi od pocetaka ljudske istorije koji su bili povoljni ili manje povoljni za žene. To je argument koji rado koriste oni koji smatraju da žena zapravo i nije bila uvijek podređena. Od navođenja postojanja matrijarhata, preko legendarnog plemena Amazonki, položaja Spartanki do poznatih vladarki, umjetnica, hetera koje su preko muškaraca uticale na događaje u društvu. U mnogim današnjim feministickim teorijama upravo se nastojalo na nov nacin sagledati ono što je ostavila istorija temeljena na patrijarhalnim obrascima. Tako postoje mnoga oprecna viđenja Amazonki. Dok dio radikalnije feministicke populacije (kao što su lezbe- jske feministkinje) uzima Amazonke za primjer želeci se izraziti kroz potpuno samostalno i odvojeno žensko društvo, dio feministickih teoreticarki tvrdi da je ovo mit izmišljen u patrijarhalnoj kulturi, kako bi se proširio strah od ženske vladavine i time nastavilo vla- dati nad ženama. Neki to povezuju sa matrijarhatom, ali prema vecini istorijskih uvida to se zapravo mora odvojiti, jer matrijarhat nije podrazumijevao iskljucivu zajednicu žena, kao što je to bio slucaj kod Amazonki. U savremenim feministickim tekstovima razoblicava se i mit o matrijarhatu za koji nema tacnih istorijskih potvrda. Izvori koji su se uglavnom koristili su: Materinsko pravo: istraživanje religiozne i pravne prirode matrijarhata u drevnom svetu, knjiga Johana Jakoba

Bahovena iz 1861., kao i teorije Luisa Henri Morgana iz 1877. godine. Ovu tematiku je onda tragom tih izvora najviše popularisao Fridrih Engels u Porijeklu porodice, privatne svojine i države. Danas se mnogi njihovi podaci osporavaju, jer se ukazuje na siromašne izvore koji su uopšte dostupni.3 Mnogo je više vjerodostojnijih cinjenica o tome kako su žene bile ugrožene. To su, na primjer, drasti~ni i surovi obra~uni sa ženama tokom srednjeg vijeka i djelovanja inkvizicije. U Evropi od 15. do 18. vijeka hiljade žena je bilo spaljeno na lomaci samo zato što im je pripisivano da su vještice i da se bave vradžbinama. Osim razlicitih besmislenih optužbi, koje su poslije dugotrajnih mucenja, na kraju morale priznavati, dobrim dijelom lov na vještice temeljio se na ženskoj reproduktivnoj ulozi. „Prema Džin Donison (Jean Donnison), pošto su teolozi ženu ograni~ili samo na njenu ulogu u razmnožavanju, oni su od abortusa nacinili zlo~in. Međutim, mnoge babice su, u slu~aju nužde, radije žrtvovale život deteta nego život majke…“.4 Ako bi bile prijavljene i uhvacene, to je bila i sigurna presu- da na smrt. Ono što je bila konstanta sve do 20. vijeka jeste to, da direktni uticaj žena kao roda nije bio znacajan, vec su izuzeci potvrđivali pravilo. Svaki napredak u društvu znacio je korak dalje u mogucnosti za postizanje oslobođenja žena, ali vrlo brzo slijedili su otpori onih koji su smatrali da i u novonastalim okol- nostima žena treba da bude zadržana u kucnim okviri- ma da bi obezbijedila reprodukciju.

Tako revolucija u Francuskoj 1789. godine, premda predstavlja veliki preokret i daje ohrabrenje potlacenim, nece odmah znatnije uticati na položaj žena iako su i neke od njih ucestvovale u revolucionarnim događanjima.

„Postojao je veliki nesklad između ideala koje su muškarci zamislili i principa podređivanja i poslušnosti koje su nametali ženama, a ciji je najdoslednijji zagovor- nik bio Z.Z. Ruso.“5 Među prosvjetiteljima su i oni rijetki filozofi koji se zalažu za poboljšanje položaja žena kao što su Kondors, koji se tokom revolucio- narnih događanja na Skupštini izjašnjavao protiv ugnje- tavanja žena. Iz tog perioda ostaje nam Deklaracija o pravima žena i građanki (1791) Olimp de Guž. Sedam- naest clanova ove i Deklaracije o pravima čovjeka (1789) skoro da se ne razlikuje u samom sadržaju, osim što je Olimp de Guž uz rijeci „muškarac“ i „građanin“ napisala i „žene“ i „građanke“. U uvodu kaže: „Covjece, jesi li sposoban da budeš pravedan? Ovo pitanje postavlja ti jedna žena. Bar joj to pravo ne možeš oduzeti. Kaži mi, ko ti je dodjelio tu vlast i moc, da potiskuješ i tlaciš moj spol? Tvoja snaga? Tvoji talenti? Posmatraj Stvoritelja u njegovoj mudrosti, prođi kroz prirodu u svoj njenoj velicanstvenosti, kroz prirodu kojoj se toliko diviš i kojoj se želiš približiti i pronađi tamo, ako možeš, bar jedan primjer tiranijske vladavine.“6 Uskoro u Engleskoj Meri Vulstonkraft objavljuje Odbranuprava žena i to se smatra prvim feminstickim djelom koje je potaknuto idejom liberalizma, a time pocinje i ono što se naziva „prvi talas feminizma“ i koji traje sve do 60-tih godina 20. vijeka. Vulstonkraftova smatra da se žene moraju snažnije boriti za svoja prava, jer su pogubni ucinci „koji izviru iz neprirodnih razlika ustanovljenih u društvu“, kako naslovljava jedno poglavlje svoje knjige. Osim što treba da se izbore za pravo na obrazovanje pod istim uslovima kao što je omoguceno muškarcima, žene moraju da se izbore za viđenje vlastitog položaja koje vec vijekovima zamagljuje sliku pravog stanja i da se oslobode toga da su manje vrijedan dio društva. Zene moraju „da budu slobodne u fizickom, moralnom i građanskom smislu“7. Revolucionarna događanja, razvoj liberalizma na jednoj i socijalistickih pokreta na drugoj strani, doprinijece da u 19. vijeku problem oslobođenja žena bude tema za raspravu u širim kru- govima i da ima više odjeka.

 

Za one koji se budu borili za bolja prava svih u novom društvu, ta borba podrazumijevala je i bolji položaj žena, kao do tada potcinjenog dijela populacije. Tako je francuski socijalista-utopista Sarla Furije, od nekih smatran autorom termina „feminizam“ (1837), u dijelu onog kruga teoreticara koji su među prvima istupili u odbranu žena bez obzira što je to moglo znaciti negodovanja, otpor i ismijavanje u muškom društvu. Furije jasno kaže: „Opcenito se može reci, da se društveni napredak i promjena razdoblja ostvaruju u skladu s oslobađanjem žena, a pad socijalnog poretka nastaje zbog toga, što žene gube slobodu“8. Isto- vremeno, kritikuje žene što radikalnije ne ulaze u borbu protiv potlacenosti. Furije smatra da nije dovoljno da se pojavi nekoliko književnica, pa da se može re}i da žene imaju prava. „Na ženama po~iva Civilizacija, one su je prve moralne napasti.“9 I drugi socijalisti-utopisti Sen-Simon i Robert Oven isti~u da istinske promjene društva ne može biti, ako u njima aktivno ne ucestvuju i žene. Na drugoj strani, i oni koji slijede liberalni koncept smatraju da se svakako moraju ukljuciti u razmatranje ženskog pitanja. Engleski filo- zof i ekonomista Džon Stjuart Mil objavljuje tekst pod nazivom Potčinjenost žena. Za njega je razdvajanje na „slabiji“ i „jaci pol“ tek posljedica predrasuda i obicaja i smatra da su mnogi protiv tih prava, jer nisu pokušali ni da sagledaju šta bi njihova primjena znacila. Mil, između ostalog, kaže: „Meni se cini da se ženama prist- up ogranicava samo zato da bi se ocuvala njihova potcinjenost u domacem životu, jer vecina muškaraca još uvek ne podnosi pomisao da živi sa nekim sebi ravnim“10. To je za Mila put koji otvara vrata ukljucivanju u vlast nesposobnih, a na racun žena, kojima je onemo- guceno da pokažu svoje sposobnosti. Najviše raspravlja o položaju žena u braku, kao i o uvriježenom shvatanju da su žene ne samo fizicki slabije, vec i umno manje sposobne od muškaraca, te daje argumente koji govore suprotno. Mil se nije zaustavio samo na objavljivanju radova, vec je pokazao da se istinski zalaže za prava žena. U engleskom Parlamentu je 1866. podržao peti- ciju za žensko pravo glasa, a godinu dana kasnije uputio i zahtjev da žene budu dio birackog tijela. U Francuskoj je Leon Rišje 1869. osnovao organizaciju „Zenska prava“, a prvi kongres održan je dvije godine kasnije. Ipak, ovdje nisu isticani zahtjevi za sticanje građanskih prava.11

U međuvremenu stvaraju se uslovi da se žene udružuju i da pocinju samostalno stvarati pokrete i organizacije koji ce imati jasne stavove i ciljeve borbe. Zene shvataju da nije više dovoljno da se u svojim malim ženskim grupama jadaju jedna drugoj i da se žale na svoj položaj, a ne cine ništa. Postaju svjesne da samo organizovana akcija, stalno istupanje u javnosti i uporno traženje ostvarenja njihovih zahtjeva može jedino voditi ka njihovom oslobođenju. Prvi rezultati postaju vidni u drugoj polovini 19. vijeka, a od pocetka 20. vijeka žene po prvi put u istoriji pocinju istinski put ka ravnopravnosti i slika o njima se u potpunosti mijenja. Na Novom Zelandu žene su dobile pravo glasa još 1893., a vrlo brzo i u Australiji. U ovom periodu u evropskim zemljama organizovanije i radikalnije istu- panje ženskih organizacija posebno je vidno u Engleskoj. Milisent Geret Fosit je 1897. godine osno- vala Udruženje sifražetkinja (National Union of Women’s Suffrage Societies, NUWSS). Clanice orga- nizacije saglasne su oko glavnih ciljeva, ali ne i oko nacina borbe, tako da uskoro nastaju i nova ženska udruženja. Emelin Penkherst koja je u pocetku bila aktivan clan Laburisticke partije, uz veliku podršku i svojih kcerki, inicirala je 1903. stvaranje Socijalno-poli- ticke unije žena (Women’s Social and Political Union, WSPU). One su otišle korak dalje od peticija, proglasa i zahtjeva ne želeci da više svoje ciljeve odlažu nared- nim generacijama. Njihovo djelovanje ukljucivalo je ne samo ceste proteste, nego i direktne napade na policajce, spaljivanje napuštenih kuca, izazivanje nereda, štraj- kove glađu, te su bile i zatvarane. Ovakvo dugo- godišnje uporno djelovanje urodilo je plodom: privuklo je u pokret još više žena i muškaraca, a probuđeno je i javno mnijenje. Cijelo to vrijeme kontinuirano su ostva- rivani i stalni pritisci na Parlament. Emelin Penkherst se odlucila i na direktno politicko djelovanje, pa je 1917. osnovana Zenska stranka. Ograniceno pravo glasa žene u Engleskoj dobile su poslije Prvog svjetskog rata 1918., a sve žene mogle su uzeti ucešce u glasanju tek 1928. godine. U Njemackoj se 1848. formira Opšte- njemacki ženski savez pod vođstvom Lujze Oto, ali kako naglašava Simon de Bovoar „njen feminizam je u suštini bio nacionalisticki“12. Na drugoj strani jacaju socijalisticki pokreti od kojih se dio otcjepljuje i pre- rasta u komunisticke partije. Klara Cetkin, jedna od najpoznatijih socijalistickih predstavnica, na kongresu 1889. godine u Parizu imala je izlaganje Pitanja prava žena i radnica današnjice. Radikalizovanje politicke situacije u Njemackoj poslije poraza u Prvom svjetskom ratu uskoro otvara prostor za jacanje i dolazak na vlast nacional-socijalizma, te sve do 1945. godine nema više ni govora o emancipaciji žena. Zene su dobile pravo glasa poslije rata.

U Francuskoj sve do pred kraj 19. vijeka žene uspije- vaju tek da se izbore za mogucnost organizovanja, a ta udruženja uglavnom traže bolji položaj za žene, bez preduzimanja vecih akcija. Ibertin Okin 1881. godine osniva prvi list sifražetkinja, a 1897. Margaret Diran pokrece prve feministicke novine. Da nece biti još uvi- jek dovoljno muškaraca i žena koji ce bar htjeti citati o ovoj problematici svjedoci i ocjena lista koje je pokrenula Diranova: „suviše buržoaski za socijaliste, suviše revolucionaran za buržoaziju, preterano ozbiljan za Parižanke i preterano pariski za provinciju“13 Fran- cuskinje ce dostizanje svojih prava nastojati zadobiti uglavnom preko clanstva i djelovanja u socijalistickim i sindikalnim organizacijama. Prvi put u Skupštini ovo pitanje je uopšte spomenuto 1901. godine, a osam godina kasnije osniva se Unija za pravo glasa žena. Ipak, cilj ce ostvariti mnogo kasnije. I dok je poslije Prvog svjetskog rata bila 21 zemlja koja je obezbijedila pravo glasa, Francuska nije među njima. Pravo da glasaju žene i u Francuskoj sticu tek 1945. godine. Borba za ravno- pravnost žena u ovim velikim razvijenijim zemljama reflektuje se i na ostale tadašnje države u vecoj ili ma- njoj mjeri, tako da se skoro svugdje formiraju udru- ženja žena. U zemljama koje ce poslije Drugog svjet- skom ratu pripadati tzv. Istocnom bloku pravo glasa i druga prava žene su dobile, jer su se ravnopravno borile sa muškarcima u radnickim pobunama i ratu.

Ujedinjenje na međunarodnom nivou

Istovremeno sa razvojem ženskih pokreta i promjena nacina borbe za ženska prava u Evropi, isti proces možemo pratiti u Sjedinjenim Americkim Državama i sagledati na koji nacin su uticali jedan na drugi. Naselja- vanje novih zemalja znacilo je nove mogucnosti, vlastiti posjed, ali i borbu za egzistenciju u teškim uslovima u cemu su žene ravnopravno ucestvovale sa muškarcima. Sa razvojem države, to se mijenja na štetu žena, što ce usloviti da one podignu svoj glas. O neobicnom položaju americkih žena sredinom 19. vijeka svjedoci i francuski filozof prava i politike Aleksis de Tokvil: „U Americi se ženina nezavisnost nepovratno gubi stupa- njem u brak. Dok je devojka onde pod manjom stegom nego igde, supruga preuzima mnogo strože obaveze. Prvoj je roditeljski dom mesto slobode i uživanja, druga živi u muževljevoj kuci kao u manastiru.“14 U Evropi borba za ženska prava je u okviru borbe za poboljšanje položaja radnika, bilo da to pociva na liberalnom kon- ceptu ili na ucešcu u socijalistickim pokretima, u SAD žene se posebno zalažu za ukidanje ropstva. U tom periodu i Bicer Stou je napisala Ciča Tominu kolibu, koja ce tada mnogo znaciti za prava crnacke zajednice, a do danas ostaje neprolazni klasik književnosti koji nadahnjuje generacije širom svijeta. Organizovani pokret žena na ovom kontinentu zaživljava 1840. u cemu predvode Elizabet Kadi Stanton, a posebno znacajan je kongres održan u Seneka Folsu (država Njujork) 1848. godine. Bice to poznato kao Konvencija Seneka Folsa, cime zapocinje borba za pravo na obra- zovanje i ucešce u politickom životu. Kao i Olimp de Guž nekoliko decenija ranije, tako su sada i americke žene na Deklaraciju o nezavisnosti odgovorile Deklaracijom o osjecanjima.15 One više nisu željele cekati, jer su u potpunosti sagledale svoj položaj: „Istorija covecanstva je istorija ponovljenih oštecenja jednog pola (oštecenja nanesenih ženi od strane muškarca), koja za neposrednu svrhu imaju potvrdu tiranije […] Muškarac ženi nikada nije dopustio da ostvari svoje neotuđivo pravo glasa. […] On je prisilio ženu da se podvrgne zakonima u cijem stvaranju nije ucestvovala. Oduzeo joj je prava koja se garantuju najizopacenijim muškarcima, stranci- ma i domacim građanima. Tim oduzimanjem prava glasa ženi i ostavljanjem žene bez predstavnika u svim telima države podvrgnuo ju je najvecoj tiraniji. Udatu ženu sa stanovišta zakona on je ucinio „mrtvom“ građan- kom. Oduzeo joj je svako pravo na imovinu, cak i na platu koju bi sama mogla zaraditi. Moralno ju je ucinio neodgovornim bicem, s obzirom da je bez kazne mogla pociniti mnoge zlocine, ukoliko ih pocini u prisutnosti svoga muža. U bracnom ugovoru morala je obecati da ce svom mužu biti poslušna, da ce on u svakoj oblasti postati njen gospodar, dok je zakon njemu garantovao da joj može oduzeti slobodu i fizicki je kažnjavati. […]“.16 Nacionalno udruženje je osnovano 1869. godine i država Vajoming je iste godine ženama priznala pravo glasa, a to cine predstavnici vlasti još nekoliko americkih država. Bez ozbira na te djelimicne uspjehe, potpuni cilj bice, kao i u Engleskoj, ostvaren tek znatno kasnije. Naime, upravo po uzoru na Engleskinje i dio clanstva americkih ženskih organizacija odlucice se na oštrije istupanje i organizovanje partije, jer shvataju da su to jedini instrumenti kojima mogu efikasno djelovati na vlast. Otpor i protivljenja prema ovom nacinu borbe stiže sa muške strane, žena koje se ne smatraju femi- nistkinjama, ali i od drugih ženskih organizacija koje smatraju da ih takvo djelovanje može ugroziti. Kako je tokom cetrdesetak godina jedino devet americkih država priznalo ženama pravo glasa, one organizuju sifražetski pokret 1913. godine i ne zaustavljaju protest i pored ukljucenja zemlje u rat, opsjedaju Bijelu kucu, bivaju zatvorene, štrajkuju glađu. Alis Pol i Lusi Barns izdvojile su se iz Udruženja i osnovale Nacionalnu partiju žena, te su 1918. godine Kongresu podnijele zahtjev za usvajanje amandmana za pravo glasa žena, koji ce biti i usvojen godinu kasnije.

Kada je rijec o Rusiji, feministicko djelovanje na pocetku 20. vijeka zaustavlja se najcešce pri podsje- canju na Aleksandru Kolontaj i revolucionarne aktiv- nosti tog perioda, a ostaje manje poznata cinjenica da su se žene na tim prostorima organizovale u borbi za svoja prava i ranije – u drugoj polovini 19. vijeka. Dok je u SAD istorija ženskog pokreta povezana za ukidanje ropstva, u Rusiji je to ukidanje kmetstva i traženje prava za seljake. Do socijalisticke revolucije i stvaranja SSSR-a ženski pokreti su vec pokazali svoju snagu. „O masovnosti ruskog ženskog pokreta tih godina svedoci, na primer, održavanje Prvog Sveruskog ženskog kongresa 1908. godine u Sankt Peterburgu. Ovom Kongresu prisustvovalo je 1000 predstavnica iz cele Rusije (a zainteresovanih je bilo još više). One su predstavljale razne tipove ženskih organizacija: od ženskih frakcija u politickim partijama do dobrotvornih i proleterskih organizacija. Iz tekstova njihovih govora se vidi da su osnovna pitanja i problemi razmatrani na Kongresu bili: socijalni i politicki status žena, ekonom- ski položaj i pitanja placanja rada, ucešce žena u mes- noj samoupravi, sudbina demokratije i žena u Rusiji i tome slicno. Ocigledno, dnevni red Kongresa žena koji je održan pre 100 godina – aktuelan je i danas!“17 Tvrdnja da su žene ostvarile svoje ciljeve u SSSR-u vodi od 30-ih godina ka zaustavljanju aktivnosti ženskih organizacija. Formalno su djelovale ženske radnicke i partijske ogra- nizacije i žene su bile ravnopravne, a da je to zapravo istovremeno znacilo stavljanje tacke na mnoge nerije- šene probleme ženske populacije. Drugi svjetski rat, uprkos zalaganju žena za mir, tražio je drugu vrstu aktivizma. Pocetkom 1941. godine u Sovjetskom Savezu osnovana je Antifašisticka komisija sovjetskih žena, a podršku su im pružile žene iz mnogih dijelova svijeta. U skoro svim evropskim državama žene su bile i direktno ucesnice antifašisticke borbe ili su je poma- gale na druge nacine (rad u bolnicima, fabrikama, obezbjeđenje hrane). Na razlicite nacine žene su iskazale hrabrost tokom ovog mracnog perioda. Pokazalo se to i na primjeru bivše socijalisticke Jugoslavije, a tokom Drugog svjetskog rata 1942. godine na Prvoj zemalj- skoj konferenciji žena formiran je Antifašisticki front žena. Po završetku rata sve ostaje samo na formalnim priznanjima koje ženama upucuju iz jednopartijske vlasti. Održana su cetiri kongresa do 1953. godine, kada je udruženje u ovom obliku prestalo s radom. Glavna zamjerka je bila da žene, kroz ovakav nacin organizovanja, postaju previše politicki aktivne i formiran je Savez ženskih društava, a glavni cilj je uglavnom sveden na prosvecivanje seoskih žena.18 To je i ilustracija na koji nacin su žene u socijalistickim zemljama uprkos licnom zalaganju i nastojanju da obezbijede sebi bolji položaj došle ponovo u poziciju da imaju samo formalna, ali ne i stvarna prava.

I na drugim kontinentima žene ne cekaju druge da se izbore za njihova prava, ali razlicite istorijske okol- nosti i prilike u kojima žive i muškarci i žene, uticu da se ovi procesi zapocinju kasnije ili razvijaju sporije. U zemljama Južne Amerike i Afrike buđenje ženskog pokreta bilježi se od dvadesetih godina 20. vijeka, ali u svakoj država razvija se posebno i ima svoje specific- nosti. Stalne revolucije i prevrati, posljedice kolonija- lnih osvajanja, ukorijenjena patrijarhalna kultura, siro- maštvo samo su dio razloga što svi pripadnici društva i države moraju prvo da se izbore za egzistenciju i prava uopšte, da bi došli do tog nivoa razvoja da i žene budu dovoljno osviještene kako bi shvatile da i one imaju prava. U tome im je pomoglo što su žene iz razvijenih zemalja shvatile i imale mogucnosti da se ujedine i pocnu sa aktivnostima na međunarodnom nivou. Prvo međunarodno djelovanje potaknuto je još konvenci- jom iz Seneka Folsa, te je 1888. godine u Vašingtonu održan prvi internacionalni susret clanica ženskih organizacija. Ucestvovalo je 49 delegata/delegatkinja iz 53 organizacije (Engleska, Francuska, Danska,

Norveška, Finska, Indija, Kanada, SAD). Tako je stvo- rena organizacija Međunarodni savjet žena (International Council of Women – Conseil International des Femmes, ICW-CIF) koja i danas nakon više od sto godina istra- java u borbi za poboljšanje položaja žena.19

Obnova zemalja nakon gubitka miliona ljudskih života i velikih razaranja, posebno u Evropi, obilježila je naredne decenije i živote nekoliko generacija. Iako je 1949. Simon de Bovoar objavila Drugipol ova knjiga bice prepoznata kao kljucna za feminizam tek nešto kasnije. Tokom oružanih sukoba u zemljama koje su se borile protiv fašizma i nacizma, veliki broj žena je radio u fabrikama, jer su uglavnom muškaraci bili na ratištima. Poslije rata, ženama je odavano priznanje kao dobrim radnicama, ali se od njih tražilo da se ponovo vrate kucama, jer bivši vojnici ponovo su trebali radna mjesta. Nešto drugacija situacija je bila u SSSR-u, gdje su zbog velikih ljudskih žrtava, žene sada naprosto morale preuzeti i veliki teret obnove, tako da je iz tih razloga zaposlenost žena bila najviša u svijetu – 47 posto.20 Generalno gledano od žena se, ma koliko morale biti dobre radnice u tvornicama ili kod kuce, sada najviše tražilo da budu majke. Ove generacije žena su se izborile za dio svojih prava i ženski pokreti kao da su utihnuli sve do 60-tih godina. Pobune i protesti koji su obilježili burne šezdesete godine uglavnom u SAD i zemljama Zapadne Evrope imali su kao glavne ciljeve dizanje glasa protiv rata, rasne nejednakosti, za dostizanje potpune slobode individue. Taj široki raznoliki pokret u sebi je sadržavao pacifisticke organizacije, studentske pokrete, organizacije za ljud- ska prava, ženske pokrete. Tek kada se kroz nekoliko generacija poceo povecavati broj žena na univerzitetima i kad su žene osnažene znanjima postale svjesne u kojoj mjeri su još uvijek oznacene kao marginalne grupe, pocele su s vecim intenzitetom i na širokom polju da se bore za svoju ravnopravnost u društvu. Pridružili su im se i podržali ih i mnogi muškarci za razliku od ranijih vremena, a dobrim dijelom su se mogle osloniti na napredak tehnike i tehnologije. Upravo za ovaj period se najviše vezuju feministkinje koje ce biti oznacene kao radikalne. Tu svoju radikalnost ce kasnije izraziti i u teoriji, a na pocetku su aktivne clanice razli- citih organizacija. One osnovni problem vide u patrijar- hatu, koji dok god postoji predstavlja sistem moci u kome ce žena i dalje biti potlacena. Zato je neophodno da se u svim aspektima ukaže na dominaciju jednog pola nad drugim. Po revolucionarnosti i radikalnosti poredice ih i sa ženama koje su obilježile socijalisticku borbu (kao što su Roza Luksemburg i Aleksandra Kolontaj), ali ce biti drugacije od njih, jer ce insistirati prvenstveno na ženskim pravima. Jedan od glavnih zahtjeva žena na pocetku druge polovine 20. vijeka bice pravo na kontrolu rađanja i legalizovanje abortusa, te ravnopravnost sa muškarcima u pogledu seksualnih prava i prava unutar bracne zajednice. U SAD žene ce ponovo marširati, kao njihove prethodnice nekad, da bi se izborile za zakone koji ce im omoguciti kvalitetniji i zdraviji život. U Francuskoj Simon de Bovoar nece ostati samo na teoriji, poslije osnivanja casopisa Feministička pitanja sa Kristin Delfi upustice se i sama u radikalnu fazu feminizma. Imeđu ostalog zajedno sa drugim feminstkinjama 1971. godine pokrenuce akciju pod nazivom „Kampanja 343″. Bio je to popis imena žena iz javnog života koji svojim potpisom priznaju da su imale (tada ilegalni) abortus i zalažu se za legalizaciju abortusa.21 Naredne godine to ce uraditi i žene u Njemackoj pod vodstvom novinarke Alise Svarcer.22 Ipak, u Evropi nikad najveci dio pokreta nece dostici tu radikalnost i masovnost kako se dogodilo u SAD.

Sta su danas ciljevi žena koje su aktivne u razlicitim ženskim organizacijama i svrstavaju se pod jedan šareni krov nazvan „feminizam“? Da li zaista više ne postoje razlozi za njihovo djelovanje, kao što tvrde neki? Daleko od toga. Preobražaji društva na koji dobrim dijelom utice i ostvarena mogucnost žena da ucestvuju znacajnije u javnoj sferi tek je u obrisima. Oslobođenje nije cilj sam po sebi, nije nešto što može biti dostignuto i ostavljeno po strani, i nije samo slavljenje uspjeha, vec i prepoznavanje vlastite odgovornosti žene u novoj ulozi, kao i muški odgovor na to. Prvo što treba istaci je, da još uvijek ima dijelova svijeta u kojima biti žena i dalje znaci biti potlaceni dio društva kojim muškarac može upravljati kao da je njegovo vlasništvo. S druge strane, u razvijenim demokratskim zemljama žene se uglavnom suocavaju sa nizom prepreka koje im onemogucavaju da svoja prava ostvare u potpunosti. Osnovni problem s kojim se žene danas mogu susresti bez obzira gdje žive jeste da budu podvrgnute nekom obliku nasilja samo zato što su žene. „Može se razlikovati strukturalno i personalno nasilje: Podpersonalnim nasiljem podrazumijeva se direktni atak na tijelo žene, npr. silo- vanje žena ili djevojcica, tjelesno zlostavljanje ili ubist- va žena. Personalno nasilje je u vecini slucajeva u vezi sa tijelom žene, sa njegovom reproduktivnom funkcijom i seksualitetom žene. Strukturalno nasilje izraženo je u ideologiji manje vrijednosti, nepoštivanju žene i statusu žene kao objekta, i u mnogim društvenim oblastima povezano je sa pretendiranjem muškaraca ka superior- nosti.“23 U manje razvijenim državama obicaji i uticaj patrijarhalnog su toliko jaki, tako da je ponegdje borba za ženska prava i u 21. vijeku pionirski rad. Jedan od najdrasticnijih primjera je svakako genitalno sakacenje (Female Genital Mutilation, FGM) ili „obrezivanje žena“ (kako to nazivaju u samim zajednicama gdje se obavlja) kojem je bilo podvrgnuto između 100 i 150 miliona žena u Africi i zemljama Srednjeg Istoka.24 Svaki dan tako se i dalje osakati oko 6000 djevojcica. Sakacenje se obavlja nad djevojcicama između cetiri i osam godina, oštrim predmetima (staklo, žileti, noževi, makaze) bez anestezije i dezinfekcionih sredstava. Poslije toga žene trpe posljedice cijeli život – stalni bolovi, razvijanje razlicitih bolesti, sterilitet, a nije rijetkost i smrtni ishod. Ovo je obicaj koji ima dugu tradiciju i teško ga je iskorijeniti, a razlozi zašto se to uopšte cini: da bi se obilježio prelazak od djevojcice do žene, da se žena može udati, da joj se uskrati da doživljava seksualno zadovoljstvo. Problem je što se i dalje nastavlja, jer se dijelom brani kao cin pripadništva određenoj zajednici i žena ako to ne ucini može biti izopštena.25 Patrijarhalne stege kojima se i danas opravdavaju određeni zlocini i dalje su prisutni. Tako se, bez obzira na zabrane i uvo- đenje zakona, i dalje vrši nasilje nad ženama zbog miraza u Bangladešu, Pakistanu, Indiji, Nepalu, a nerijetko žene bivaju ubijene ili izvrše samoubistvo. Svjedocanstva o tome možemo pronaci redovno u dnevnoj štampi: „Indijska policija je spasla 40-godišnju ženu koju je porodica njenog muža držala zatvorenu u mracnoj, vlažnoj sobi 15 godina zbog toga što nije donela dovoljno veliki miraz. Policija je saopštila da je sirota žena Madavi Das bila naga i zakljucana u toj prostoriji kad je policija provalila uz pomoc komšija. „Morali smo da je smestimo u duševnu bolnicu pošto su godine izo- lacije uticale na njeno mentalno zdravlje“, izjavio je Sidi Nat Gupta, policijski službenik. Istovremeno, uhapšena su tri clana porodice, ukljucujuci muža.“26 Takođe, danas su još uvijek prisutna i tradicionalna ubistva zbog casti, ako se posumnja da je žena „osra- motila“ porodicu, a kazna za to je najcešce posipanje kiseline po licu.

Nasilje u ovom obliku vezuje se uglavnom za manje razvijene zemlje, trgovina ljudima u okviru koje je najizraženija trgovina ženama i djecom događa se u mnogim zemljama. Prema posljednjim podacima Ujedinjenih nacija svake godine 700.000 žena su žrtve trgovine. Podrucje Centralne i Istocne Evrope, a posebno zemlje bivše Jugoslavije tokom i nakon rata, bile su obilježene kao mjesta na kojima se ta trgovina odvijala. Zbog toga, ženske nevladine organizacije iz ovih zemalja dobar dio aktivnosti upravo posvecuju stalnom upozoravanju na velicinu ovog problema i direktnu pomoc žrtvama. Zrtve se prodaju u svrhe sek- sualnog iskorištavanja – bivaju zatvarane, zlostavljane, oduzimaju im se dokumenti. Same teško mogu da se spasu, a problem je tim veci što cijela trgovina ljudima predstavlja organizovan kriminal i neophodno je zajednicko djelovanje ženskih organizacija, pred- stavnika državnih vlasti i međunarodnih organizacija. Nasilje nad ženama, koje se može prepoznati u skoro svim zemljama i kulturama, jeste silovanje. U vecini zakona silovanje je obilježeno kao kriminalni cin, ali nerijetko izvršioci ne budu kažnjeni. Jedan od razloga što se u nekim državama, iako postoji zakonski okvir, nalazi nacin da se izbjegne njegova primjena jeste jak uticaj patrijarhalne kulture. Drugi razlog je, što i žene same ne prijavljuju silovanje – ponekad zato što ne po- znaju dovoljno zakone, ali u vecini slucajeva u strahu od reakcije okoline, pa cak i one najbliže. Osim toga, poseban oblik seksualnog nasilja, silovanje koje se događa u bracnoj zajednice najteže je razotkriti i osuditi. U vecini slucajeva i kad se vodi sudski proces žena – žrtva nasilja postaje još jednom žrtva, jer bez obzira na pre- sudu reakcija javnosti može biti potpuno drugacija. Po- red seksualnog nasilja žena je obilježena cesto i nasiljem u porodici, koje predstavlja stalno psihicko i fizicko zlostavljanje žrtve, a spas od nasilnika ženama teško uspjeva, jer zbog osjecaja sramote, zaštite djece, ekonom- skih razloga, nedostatka podrške, teško se odlucuje na bijeg od nasilnika. Sve ovo prethodno pokazuje da su žene i dalje na razlicite nacine potlacene i ugrožene.

Iako se generalno smatra da su se žene u savre- menom društvu izborile za pravo glasa, to još uvijek ne vrijedi za neke zemlje, posebno azijske cije je društvo i dalje izrazito tradicionalno. Tako, na primjer, žene u Kuvajtu su dobile pravo glasa tek 2005. godine i napokon su mogle biti dio glasackog tijela 2006. godine, ali u Saudijskoj Arabiji još uvijek nemaju to pravo. Predstavnice iz Alžira, Maroka, Sudana, Irana, Mauricijusa, Tanzanije, Bangladeša i Pakistana formirale su 1984. godine organizaciju „Zene pod muslimanskim zakonima“ (Women living under muslim laws, WLUML), a danas ta organizacija djeluje u više od 70 zemalja.

To je međunarodna mreža koja pruža informacije, daje podršku i solidariše se sa ženama ciji životi su određeni i uslovljeni obicajima i zakonima koji proisticu iz islama. Zato je i glavni dio njihovog djelovanja u protekle dvije decenije upravo bio vezan za borbu protiv obicaja i za ukidanje zakona koje doprinose potlacivanju žena. Glavne tri teme na koje se fokusira ova mreža jesu: fundamentalizam, militarizacija i seksualnost. Clanice WLUML-a isticu da se ne može govoriti o homoge- nom „muslimanskom svijetu“, što znaci da se i razliciti zakoni, obicaji i tradicije drugacije odražavaju na položaj žene, te se tome treba pristupati na osnovu nji- hovih specificnosti. Među njihovim publikacijama iz- dvaja se ona iz 1997. godine pod nazivom Zensko čitanje Kurana.21 Da represija nad ženama, koje ne prihvataju stroge tradicionalne zakone koji je tretiraju kao vla- sništvo muža i manje vrijedan dio društva, ne ostane skrivena brinu se i organizacije poput Human Rigths Watch (HRW) i Amnesty International (AI). Rijec je o vodecim internacionalnim organizacijama koje se hrabro zalažu za poštovanje ljudskih prava svugdje u svijetu, te apeluju i u slucaju kršenja ljudskih ženskih prava i nasilja nad ženama. Aktivisti i aktivistkinje ovih organizacija svakodnevno upozoravaju na slucajeve nasilja u zemljama širom svijeta, ali i ukazuju na nacine borbe protiv nasilja. AI, u svom programu, zahtijeva ukidanje imuniteta na nasilje nad ženama, ukidanje diskriminatorskih zakona, bržu implementa- ciju međunarodnih zakona, te jaci uticaj na promjenu socijalnih stavova koji tolerišu nasilje nad ženama.28

Kako se ženske organizacije zalažu i za ljudska prava uopšte, bliska su im pitanja i problemi vezani za LGBT ili GLBT ili LGBTIQ ili kvir (queer) zajednicu. To je skracenica koja oznacava zajednicu lezbejki, gej, bi- seksualnih i transrodnih osoba. Još od 1971. godine Nacionalna organizacija žena (National Organization of Women, NOW) u SAD zvanicno se pocela zalagati i za prava lezbejki. Pojava nove zarazne bolesti na pocetku 80-tih vodice ka pojacanim aktivnostima kvir (queer) zajednice. Naime, prva istraživanja i odnos prema epidemiji koju izaziva HIV virus nisu predstavl- jali koordinisanu i sistematsku akciju bilo zdravstvenih organizacija i radnika, bilo vlada, te je najugroženiji dio populacije – upravo homoseksualne osobe – svojim organizovanim djelovanjem upucivao zahtjeve da se više radi na borbi protiv AIDS-a. To je takođe uslovilo da homoseksualne osobe otvoreno istupe u javnosti i da glasno iskažu svoje zahtjeve protiv diskriminacije. Danas u svijetu je uobicajeno da LGBTIQ clanovi/clanice i svi koji ih podržavaju redovno organizuju parade, skupove, proteste, uz prepoznatljivu zastavu duginih boja i simbol lambade. Nerijetko njihove manifestacije su popracene homofobicnim napadima. Nastojanje da se pojaca svijest o ljudskim pravima i da se zaustavi nasilje nad manjinskim grupama, koje su najcešca meta, dovela su i do usvajanja razlicitih deklaracija i dokumenata u svijetu. Tako je Evropski parlament pocetkom 2006. godine usvojio Rezoluciju o homo- fobiji u Evropi kojom se definiše homofobija, ukazuje na njene manifestacije, te oštro osuđuje diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije.29

Deklaracije, zakoni, strategije..

Jedan od najvažnijih dokumenata na kome se zasniva borba za ostvarenje ženskih prava jeste Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (CEDAW) ili Konvencija o ukidanju svih oblika diskrimi- nacije žena iz 1979. godine.30 Ovaj međunarodni ugovor jeste pravni okvir za zakon o ravnopravnosti polova u svakoj zemlji koja ga je potpisala. Po Konvenciji, diskriminacija žena predstavlja „bilo koju razliku, iskljucivanja ili ogranicenja na osnovu spola koja imaju kao posljedicu ili svrhu pogoršavanje ili poništenje priznanja, uživanja ili djelovanja žena, bez obzira na njihov bracni status, a na osnovu jednakosti žena i muškaraca, ljudskih prava i fundamentalnih sloboda u politickoj, ekonomskoj, društvenoj, kulturnoj, građanskoj ili bilo kojoj drugoj oblasti.“ U preambuli i 30 clanova Konvencije navode se i obaveze za elimin- isanje diskriminacije, te jacanje aktivnosti na ubrza- vanju ostvarenja jednakosti među polovima. Obicno kad se govori o pravima žena, kod najveceg dijela popu- lacije – muške, ali i ženske – ukazuje se na primjer nasilja, zlostavljanja, seksualnog nasilja ili kad je rijec o poslu i karijeri o nemogucnosti napredovanja veceg broja žena. Naravno, da se odmah mora reagovati na ovakve slucajeve i time ukazivati na diskrimaciju, ali istovre- meno se mora sistematski djelovati na promjenu našeg nacina razmišljanja i stava prema problemu nejednakosti polova. U Konvenciji jedan od clanova govori o ulozi polova i stereotipima sa kojima živimo, a ponekad jed- nostavno ne želimo ni da ih uocimo. Zbog toga, države potpisnice su dužne da preduzmu sljedece mjere:

„a) Da modifikuju društvene i kulturne uzorke ponašanja žena i muškaraca, nastojeci eliminisati pred- rasude i obicajne i sve ostale prakse koje su zasnovane na ideji inferiornosti ili superiornosti bilo kog spola ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca;

b) Da osiguraju da porodicno obrazovanje ukljucuje jasno razumijevanje materinstva kao društvene funkcije i priznavanje zajednicke odgovornosti žena i muškaraca u podizanju i razvoju njihove djece, uzimajuci u obzir da se prvobitno razmatra interes djece u svim slucaje- vima.“ (Clan 5)

U Konvenciji je navedeno da je neophodno boriti se protiv diskriminatorskih postupaka i u proceduri dobi- janja državljanstva, tacnije traži se da „ni brak sa strancem niti promjena državljanstva muža u braku ne mijenja automatski državljanstvo žene, ucini je osobom bez državljanstva ili prisili na muževo državljanstvo“ (clan 9). U dokumentu se pažnja obraca i na žene iz ruralnih oblasti, zbog specificnosti njihovog položaja i posebne probleme s kojima se suocavaju. U clanu 14. se narocito naglašava da se ne smije zaboraviti da upravo žene svojim radom u domacinstvu u najvecoj mjeri uticu na ekonomski opstanak svoje porodice. Da bi se njihov rad unaprijedio i postao vidan neophodno je provesti razlicite mjere upravo za ovu populaciju, kako bi i žene ravnopravno ucestvovale u razvoju sela i, naravno, „da od toga imaju koristi“. Prvo, bitno je da se obezbijedi odgovarajuca zdravstvena zaštita i direktni programi socijalne zaštite. Mora se takođe raditi na opismenjavanju žena (jer nepismenost je cest pro- blem), a onda da se dalje organizuju razliciti vidovi obrazovanja i obuke sa naglaskom na razvoju opštih tehnickih znanja. Ekonomska pomoc bi se mogla pružiti kroz dostupnost poljoprivrednih kredita i zajmova, raznih olakšica. Mnogo toga u ruralnim sredinama treba promijenti uopšte kako bi se život svih ucinio boljim, jer evidentno je da su seoska podrucja ugroženija nego urbana, s obzirom da su uslovi života uglavnom jako loši. Sve to uslovljava, da su žene u selima u gorem položaju u odnosu na žene u gradovima, i da imajuci to u vidu i aktivnosti organizacija moraju biti adekvatne, kako bi bile i uspješne. Važno pitanje za žene jeste da budu ravnopravne sa muškarcima u pogledu imovine, te da i građanskim parnicnim pred- metima imaju“jednaka prava na zakljucivanje ugovora i upravljanje imovinom i ravnopravan tretman u svim fazama postupka pred sudom“. Samo donošenje i stu- panje na snagu Zakona o ravnopravnosti nije dovoljno, vec se i mnogi drugi zakoni moraju uskladiti sa ovim, a to se narocito odnosti na Porodicni zakon. Države potpis- nice Konvencije se tako obavezuju da otklanjaju diskri- minaciju žena u braku i u porodici, a to znaci jednaka prava: na sklapanje braka, izbor bracnog partnera, razvod, u odnosu na obaveze prema djeci bez obzira na bracni status, slobodno i odgovorno odlucivanje o planiranju porodice, u pogledu vlasništva nad imovinom. (Clan 16)

Na Cetvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama održanoj 1995. u Kini, kojoj je prisustvovalo 47.000 predstavni- ka/predstavnica, usvojena je Pekinška deklaracija zajedno sa Platformom za akciju. U nastavku teksta sli- jedi pregled osnovnih smjernica iz Deklaracije i Platforme, koji nam predocavaju u kojoj mjeri su žene i dalje neravnopravni clanovi društva. Određivanje pro- blema na globalnom nivou vodi ka strateškim ciljevima, koji se nadovezuju na CEDAW, a kao kriticne oblasti prepoznate su:

„• stalni i sve veci teret siromaštva nad ženama

  • nejednakost i nedostaci, kao i neravnopravan pristup obrazovanju i obucavanju
  • nejednakost i nedostaci kao i neravnopravan pri- stup zdravstvenoj zaštiti i srodnim uslugama
  • nasilje nad ženama
  • posljedice oružanih i drugih sukoba koje pogađaju žene, ukljucujuci i one žene koje žive pod stranom okupacijom
  • neravnopravnost u ekonomskim strukturama i politikama, u svim formama proizvodnih aktivnosti i u pristupu sredstvima
  • nejednakost između muškaraca i žena u raspodjeli vlasti i odlucivanju na svim nivoima
  • nedovoljni mehanizmi podrške unapređenju položaja na svim nivoima
  • nedostatak poštovanja i neadekvatna promocija i zaštita ljudskih prava žena
  • stereotipno prihvatanje žene i neravnopravnost u pristupu i ucešcu u svim sistemima komunikacije, posebno u medijima
  • neravnopravnost polova u upravljanju prirodnim resursima i u cuvanju okoline
  • stalna diskriminacija i kršenje prava ženske djece.“31

Siromaštvo je danas veliki problem i procjene govore

da je siromašna šestina od ukupne populacije na plan- eti. Među njima, veliki je broj žena, a u zemljama u razvoju taj broj se povecava obrnuto proporcionalno u odnosu na broj mušaraca. To se na više nacina odražava na ženu. Kako je ona ta koja obavlja najveci dio posla u domacinstvu, s jedne strane svojim neplacenim radom u kuci ona to ublažava, a s druge strane onda podnosi i glavni teret. Siromaštvo svakako ugrožava ne samo njeno zdravlje, vec i direktno zdravlje djece, a nedostatak sredstava za egzistenciju cesto vodi u sek- sualnu eksploataciju. U razvijenim zemljama usljed raznih društvenih reformi dolazi do promjena na tržištu i povecava se broj nezaposlenih, a cešce su to žene. U okvirima ciljeva za koje se zalažu ženske orga- nizacije na Zapadu je i dalje ostvarenje prava na placanje rada u istoj visini kao i muškarcima. Ekonomski rast ne mora uvijek i da znaci bolji kvalitet života pojedinca. U tranzicionim zemljama osiromašenje i stalne promjene u društvu uslovljavaju da mnogi žive na granici siromaštva. Među rješenjima koja se pred- lažu osnovni princip je da u ekonomskim analizama i donošenju budžeta više ucestvuju žene i da se više u vidu ima specificnost ženske populacije. Danas se go- vori i o tzv. rodnom budžetiranju, koje ne predstavlja samo postavljanje žene u prvi plan, vec se razmatra moguci uticaj rodnosti na same budžete. Inicijativa je potekla iz Australije 1984. godine, zatim ce to uraditi nakon deset godina Južnoafricka Republika, a njihov primjer slijedili su Kanada, Tanzanija, Zimbabve. U Evropi, ova istraživanja među prvima su urađena u Velikoj Britaniji i Svajcarskoj.“ Utvrđen je jedan broj mogucih sredstava za korišcenje u analizi rodno osetljivog budžeta, ukljucujuci: procenu rodno svesne politike; procene korisnika koji se raspoređuju po rodu; analiza ucestalosti rodno raspoređenih javnih rashoda (…); analiza rasprostranjenosti rodno ras- poređenog poreza; rodno podeljena analiza uticaja budžeta na vremensko korišcenje (…); okvir rodno svesne srednjorocne privredne politike i rodno svesni izveštaji o budžetu (…). Do danas je procena rodno svesne politike glavna tehnika koja je usvojena. Ona ukljucuje utvrđivanje eksplicitnih i implicitnih rodnih pitanja u posebnim sektorima ili programima, utvrđujuci raspodele srodnih resursa i procenjujuci da li ce se postojece politike /raspodele resursa nastaviti ili ce promeniti nejednakosti između muškaraca i žena.“32 U najvecem dijelu zemalja svijeta danas je

/                                                                                                                                        V V /                            1 ‘ V 1                                  • 1 •                                   • V •

omoguceno ravnopravno ucešce djecaka i djevojcica u obrazovanju, ali ovo se ne odnosi na neke dijelove Afrike i centralne Azije. Ta moguCnost ne znaCi i da je u stvarnosti u potpunosti realizovana ravnopravnost. U siromašnim zemljama djevojCice veC rano poCinju da se bave poslovima u domaCinstvu, tako da ih uglavnom roditelji povlaCe iz škole, dok njihova braCa nastavljaju školovanje. Kako se ide prema višim nivoima obrazo- vanja manji je broj žena. Unutar samih školskih programa diskriminacija se nastavlja, jer se i dalje djeca uCe stereotipnim rodnim ulogama. Ono što nedostaje u mnogim zemljama jesu dobri programi o seksualnom obrazovanju i reproduktivnom zdravlju, što je podje- dnako važno i za muškarce i žene. PosmatrajuCi ovaj problem na globalnom planu, veoma je važno poveCati procenat elementarne pismenosti ženske djece u zemlja- ma u razvoju. U razvijenim zemljama treba raditi na stvaranju uslova u školama i visokoškolskim ustanovama da se i djevojCicama potpuno obezbijedi pristup svim razliCitim oblastima obrazovanja i da se podstiCe njihovo stalno usavršavanje. Obrazovanjem žene se osposoblja- vaju i da vode veCu brigu o sebi i svom zdravlju, a posebno o reproduktivnom zdravlju. „Komplikacije vezane za trudnocu i porođaj jesu jedan od vodecih razloga mortaliteta i morbiditeta kod žena reproduk- tivnog doba u mnogim dijelovima nerazvijenog svijeta. Slicni problemi do određenog stepena stoje i u nekim zemljama sa ekonomijom u tranziciji. Rizicni pobacaji su prijetnja životima velikog broja žena, što predstavl- ja ozbiljan problem za javno zdravlje, jer su upravo one najsiromašnije i najmlađe i trpe najveci rizik. Vecina tih smrtnih slucajeva, zdravstvenih problema i povreda mogu se prevenirati putem boljeg pristupa adekvatnim zdravstvenim službama, ukljucujuci bezbjedne i efikasne metode planiranje porodice i hitne opstetricke [babicke] službe, cime se priznaje pravo žena i muškaraca da budu obaviješteni i da imaju pristupa bezbjednim, efikasnim, jeftinim i prihvatljivim metodama planiranja porodice po svom izboru, kao i drugim metodama po svom izboru za regulaciju plodnosti a koje nisu protiv- zakonite,…“33 Edukacija žena o njihovom zdravlju, obez- bijeđena osnovna zdravstvena zaštita, široka podrška vlada i državnih institucija koje ce promovisati preven- tivno ponašanje za zdrav život nacini su da se ženama stvore bolji uslovi života.

Tokom Pekinške konferencije zakljuceno je, da na kraju 20. vijeka još uvijek nije dovoljno ucinjeno na zaštiti ženskih prava koja ce ih odbraniti od nasilja. Nasilje i strah od nasilja zatvoreni su krug iz kojeg žrtva teško izlazi, a ako je vezano za nasilje u porodici, veoma cesto to znaci i dodatni strah od nasilja nad djecom. Određene grupe žena mogu biti posebno ugrožene: „žene koje pripadaju manjinama, domorodacke žene, žene izbjeglice, migrantkinje, ukljucujuci i zaposlene žene migrantkinje, žene koje žive u siromaštvu u seoskim i udaljenim sredinama, žene bez sredstava za egzistenciju, žene u institucijama ili u pritvoru, ženska djeca, invalidne žene, starije žene, izmještene žene,

V                                                                        ,             •                           V                               1               •                V •                                            •                                      V :                          • V

žene povratnice, žene koje žive u siromaštvu i žene u situacijama oružanih sukoba, strane okupacije, rata i agresije, građanskog rata, terorizma, ukljuCujuCi i uzi- manje talaca“.34 Da bi ovaj problem bio riješen, moraju u svakoj zemlji biti usvojeni odgovarajuCi zakoni, mora postojati inicijativa i na državnom i na lokalnom nivou, treba da budu obuCeni državni službenici/službenice kako da prepoznaju tu vrstu nasilja i odupru mu se, da se obezbijede sigurne kuCe za žrtve nasilja i odgovara- juCa druga pomoC. Kako bi se moglo djelovati na širem planu i izvan granica pojedinih država Ujedinjene nacije su 2000. godine usvojile Protokol o prevenciji, elimini- sanju i kažnjavanju trgovanja ljudskim biCima, posebno ženama i djecom, a dopuna je Konvencije UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Takođe, trebalo bi da bude sankcionisano podsticanje na nasilje nad ženama. Tokom oružanog sukoba, iako postoje brojne konvencije i dokumenti razliCitih međunarodnih organizacija, uvijek dolazi do teškog kršenja ljudskih prava. U okviru toga i organizovana silovanja nisu rijetkost. Teško je spreCavati ugrožavanje života i kršenje ljudskih prava tokom rata, pa se zato žene pozivaju da više i organizovanije rade na obrazovanju za mir i izgrađivanju kulture mira, jer samo na taj naCin mogu da doprinesu spreCavanju velikog broja ljudskih žrtava.

Posljednjih nekoliko decenija znatno se promijenila polna struktura zasposlenih, ali i dalje žene nisu u moguCnosti da ostvare sva svoja prava i da pokažu svoje potencijale i sposobnosti. Na to vec unaprijed utice nemogucnost obrazovanja, formiranje porodice i ne- mogucnost adekvatnog zbrinjavanja djece tokom radnog vremena za koje se i dalje više brine ona nego on, teško probijanje do rukovodecih pozicija u preduzecima. Za žene se ne ocekuje da dobiju povlastice u odnosu na muškarca, vec da imaju mogucnosti da pokažu da su u stanju ostvariti iste rezultate rada. To je moguce ako su im dostupni kreditni fondovi, strucna usavršavanja, upoznavanja sa novom tehnologijom pod istim uslovima kao i muškarcima. Još uvijek je izrazita diskriminatorska praksa poslodovaca kada se bez iznošenja jasnih argu- menata radije opredjeljuju za muškarca nego ženu bez obzira što imaju iste kvalitete. Osim uskracivanja posla zbog moguce trudnoce, nerijetko (a što je veoma izraženo u tranzicionim zemljama Centralne i Istocne Evrope) žene dobijaju otkaz poslije porođaja ili im se uskracuje porodiljsko odsustvo. Vecini od ovih problema bi se vjerovatno drugacije pristupalo da su žene u prilici da više ucestvuju u vlasti i da ih više ima u rukovodecim strukturama. Za sada bilježimo nekoliko predsjednica država u svijetu – izraženo u procentima – cetiri posto, a prema navodima Međuparlamentarnog saveza (Inter-Parliamentary Union, IPU) tek u 17 zemalja u parlamentima je više od 30 posto žena. Na prvom mjestu je Ruanda, a slijede Svedska, Norveška, Finska, Danska, Nizozemska, Kuba, Spanjolska, Kostarika, Mozambik, Belgija, Austrija, Argentina, Njemacka, Južnoafricka Republika, Gvajana i Irska. Prema ovom izvještaju iz marta 2007. godine Bosna i Hercegovina je na 78. mjestu, sa 14 posto.35 Zenama je formalno omogucen pristup politickom svijetu, ali se uglavnom direktno ili indirektno obeshrabruju time što se navodi da je rijeC o zahtjevnom poslu koji ne može biti u skladu sa nji- hovom porodiCnim obavezama. Rješenje se vidi u ostva- rivanju kvota, odnosno traži se od partija da u odre- đenom procentu na svoje izborne liste stave žene, ali postoje sporovi oko efikasnosti ovog mehanizma. Neophodno je obezbijediti mnoge druge uslove koji Ce ženama prethodno omoguCiti stvarno, a ne samo for- malno uCešCe u politici. UCešCe u javnom životu danas u potpunosti, ne samo predstavljaju, veC i oblikuju mediji, a medijska slika o ženama je u veCini sluCajeva steoreotipna i Cak ponižavajuCa. Zato u mnogim pro- gramskim aktivnostima ženskih organizacija najCešCe se navodi da je neophodno više raditi na izmjeni pris- tupa kreiranju uređivaCkih politika i primjeni nesek- sistiCkog jezika. U savremenom svijetu jedna od glavnih tema je ekologija i naš odnos prema prirodi. „Zene, osobito domorodaCke žene, posjeduju posebno znanje o upravljanju ekološkim vezama i krhkim eko- sustavima. Zene u mnogim zajednicama osiguravaju glavnu radnu snagu za egzistencijalnu potporu, ukljuCujuCi proizvodnju morske hrane; stoga je njihova uloga od presudne važnosti za osiguranje hrane i prehranu, unapređenje egzistencije i neformalnih sektora te oCuvanje prirodnoga okoliša.“36 Ovo su krizne oblasti unutar globalnih promjena u savremenom svijetu, koje utiCu i na položaj žena i održavaju neravnopravnost među polovima u manjoj ili veCoj mjeri zavisno od stepena razvijenosti države. Sve se ipak svodi na nekoliko osno- vnih glavnih pravaca djelovanja, a jedan od prvih polazi od toga da su svaki djeCak i djevojCica buduCi muška- rac i žena i od toga kako budu vaspitavani, obrazovani i u kakvim uslovima budu rasli i razvijali se, zavisice kako ce se sutra i pokazati u svojim životnim ulogama koje su određene rodom.

Nakon cetvrte svjetske konferencije UN o ženama u Pekingu danas se sve više, posebno u dokumentima, spominje odrednica „gender mainstreaming“, što bi predstavljalo prihvatanje rodne razlike u razlicitim aspektima života, a ne izdvojeno analiziranje i rješavanje problema žena. Ili preciznije određeno: „Ugrađivanje rodnog aspekta u politiku postavlja rodnu ravno- pravnost u centar donošenja odluka, srednjorocnih planova, programa budžeta, institucionalnih struktura i postupaka. Ono obuhvata ugrađivanje percepcija, iskustava, znanja i interesa, kako žena, tako i muškaraca u procesu uoblicavanja politika, planiranja i odlucivanja. Rodni aspekat može ukazati na potrebu promene ciljeva, strategija i akcija kako bi se obezbedilo da i žene i muškarci mogu uticati, ucestvovati i imati koristi od procesa razvoja.“37 Ranije su ženske organizacije prvens- tveno akcenat stavljale samo na to, šta ženama danas još nedostaje da bi bile ravnopravne i u kojoj mjeri su iskljucene iz društva, da bi se sada više insistiralo na ravnopravnosti muškaraca i žena i stvaranju uslova da svi imaju jednake mogucnosti da pristupe razlicitim resursima i mjestima upravljanja. Takođe, došlo se do momenta preokreta kada nije sva inicijativa samo kod žena, vec društvo s obzirom na nivo razvoja je sposobno da utice na opštu sliku o polovima na temelju ravno- pravnosti. Konferencija u Pekingu znacila je veliki korak dalje u nastojanju da se poboljša položaj žena u svijetu, a Platforma za akciju bila je dobar osnov da se naprave konkretne aktivnosti u državama. Ipak, pet godina poslije posebno formirana komisija za ova pitanja na 23. specijalnom zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija je zakljuCila da nije došlo do otklanjanja glavnih prepreka koje utiCu na loš položaj žena. Neki od razloga mogu se tražiti i u tome što Ujedinjene nacije, kao organizacija na globalnom nivou, može dati generalne preporuke, ali specifiCnost problema žena u razliCitim regionima zahtijeva i drugaCija djelovanja. Osim toga, UN je organizacija koja preporuCuje, zemlje koje uCestvuju u ovim aktivnostima obavezuju se tek deklarativno, a nema efikasnih mehanizama za stvarno rješavanje problema.38 Da bi podsjetili da ženska prava nisu u potpunosti dostignuta, a da se u mnogim zemljama i dalje krše, brojne su manifestacije i dani kada se podsjeCa da je neophodna i dalja intenzivna aktivnost. U najveCem dijelu svijeta ostaje prepoznatljiv Međunarodni dan žena koji se obilježava 8. marta. Na poCetku 20. vijeka uslovi rada su bili izrazito loši – cjelodnevni rad, izrazito mala dnevnica, povređivanje i smrt u fabrikama – bili su dio svakodnevice, što nije moglo beskrajno trajati, tako da poCinju jaCi i organizovaniji protesti radnika i radnica. Zenske organizacije, koje su se sve više omasovljavale, sve CešCe su tražile da se na međunarod- nom planu djeluje za prava žena-radnica, a jedan od doprinosa je obilježavanje jednog ženskog dana u godini i upozoravanje na njihov loš položaj. Na prijedlog Klare Cetkin tokom Druge međunarodne konferencije žena socijalistiCkog pokreta održane 1910. godine u Kopehagenu, to je i usvojeno. Na poCetku se obilježavao 19. marta. U SSSR-u 8. mart je usvojen kao Dan žena i postao je i državni praznik, kao i u veCini socijalistickih zemalja, ali se pretvorio u svoju suprotnost – tako što je uglavnom predstavljao samo jedan dan posvecen ženama, a manje je imao obilježja ukazivan- ja na probleme žena. Istovremeno na Zapadu ženska udruženja nisu ni obilježavale ovaj datum. Od 1975. godine prema kalendaru UN-a, to postaje zvanicno Dan žena. Osim toga, 25. decembar je proglašen Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama.

Kao što su isticale brojne feministkinje i feministi ranije, a isticu i danas, zakoni i dokumenti usvojeni na međunarodnom nivou su neophodni, ali ne zato da bi poslužili kao potvrda formalnom ostvarenju ženskih prava. Muškarci i žene mogu uistinu biti ravnopravni tek kad su i jedni i drugi svjesni da su jednako vrijedna ljudska bica koja imaju ista prava i odnose se jedno prema drugome sa uvažavanjem, poštovanjem, te imaju iste mogucnosti da sebe ostvare kao licnosti bilo u porodicnoj i bracnoj zajednici, bilo u javnoj sferi. Osim toga, i jedni i drugi suocavaju se danas sa procesom globalizacije i mijenjanja svakodnevnog života u skladu sa brzim razvojem tehnike i tehnologije koji donose brojne prednosti, ali i rizike i negativne posljedice. Obicne ljude ne plaše velike price o promje- nama i istoriji, koliko u svakodnevnom životu. Borba žena za ravnopravnost nije mogla ostati bez posljedica i svakako se odrazila na tradicionalno poimanje veza i braka. O tome ce ponešto reci i poznati sociolog Entoni Gidens: „Ako ponekad i pomislim da bi tradicio- nalna porodica možda ipak mogla biti najbolja, setim se necega što mi je jednom prilikom kazala moja baba- tetka. Ona je verovatno imala jedan od najdužih brakova uopšte, pošto je sa svojim mužem provela više od šezdeset godina. Jednom prilikom priznala mi je da je Citavo to vreme s njim bila duboko nesreCna. U njeno vreme izlaz nije postojao.“39

Napomene:

U jednoj od zemalja Evropske unije, Portugalu, referendum za uvođenje abortusa održan je 10. februara 2007. godine (!) i od 40 posto građana, koliko je glasalo, skoro 60 posto se izjasnilo za abortus. U EU i dalje Irska, Poljska i Malta imaju veoma stroge zakone o abortusu (dozvoljen samo u sluCaju silovanja, opasnosti po zdravlje majke ili ošteCenja fetusa). Isti dan objavljena je i vijest, da je najstariji ameriCki univerzitet iz tzv. „Bršljanove lige“ – Harvard, prvi put u svojoj istoriji od 371 godinu, izabrao rek- torku. [Iako su ove dvije vijesti objavljene u skoro svim štampan- im i elektronskim medijima, ovdje izvor: „Blic“, Beograd, 13.2.2007, str. 7]

Andre Mišel: Feminizam, Beograd: Plato/ XX vek, 1997, str. 116

Kratko predstavljenje osnovnih slabosti tumaCenja mitova o matrijarhatu: Džoun Bembredžer: „Mit o matrijarhatu: zašto u primitivnom društvu vladaju muškarci“?, u: Zarana PapiC/Lydia Sklevicky (ur.): Antropologija žene, Beograd: Biblioteka XX vek/ Knjižara Krug / Centar za ženske studije, 2003, str. 243-268

Andre Mišel: Feminizam, navedeno izdanje, str. 37

Ibidem, str. 57

6   Deklaracija o pravima žena i građanki priložena je u petom dijelu knjige

7   Meri Vulstonkraft: Odbrana prava žena, navedeno izdanje, 1994, str. 239

Izbor iz djela Saint-Simona i Fouriera, Beograd: Kultura, 1952, str. 284

Ibidem, str. 287

10  Džon Stjuart Mil i Herijeta Tejlor Mil: Rasprave o jednakosti polova, navedno izdanje, str. 102

11 Prema navodima S. de Bovoar: Drugipol, I, navedeno izdanje, str. 170-1

12  Ibidem, I, str. 177

13 Prema A. Mišel: Feminizam, navedeno izdanje, str. 75

14    Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi, Sremski Karlovci/Novi Sad: I. K. Zorana Stojanovic, 2002, str. 540

15  Herijeta Tejlor Mil koja prati događanja u SAD i nadahnuta je istinskom odlucnošcu žena da steknu ravnopravnost, ipak upo- zorava da se ne predaju previše osjecanjima: „Ono što se traži za žene to su jednaka prava i podjednak pristup svim društvenim povlasticama, a ne izdvojena pozicija, neka vrsta sentimentalnog sveštenstva. (…) Snaga ovog cilja leži u podršci onih na koje uticu razum i principijelnost. Pokušaj da se on preporuci sentimental- noš}u, besmislenom i neprimerenom na~elu na kom se pokret zas- niva, znaci isto što i dobar cilj izjednaciti s rđavim.“, citirano prema Dž. S. Mil i H. S. Mil: Rasprave o jednakosti polova, navede- no izdanje, str. 59. Ovo ce prepoznati nove generacije žena i krenuce u odlucne akcije.

16    Deklaracija o osjecanjima http://www.dadalos.org/srbija/ frauenrechte/woher/dokumente/dokument_3.htm

17   Zoja Kotkina (Zoya Khotkina): „Zenski pokret u Rusiji: juce, danas i sutra“, Globalizacija, http://www.globalizacija.com

18  Neda Božinovic: „Nekoliko osnovnih podataka o ženskom pokretu u Jugoslaviji“, http://www.womenngo.org.yu/content/ blogcategory/28/61/

19    Podaci preuzeti sa sajta Međunarodnog savjeta žena, www.icw-cif.org

20  A. Mišel: Feminizam, navedeno izdanje, str. 97

21 Iz teksta Lepe Mlađenovic: „50 godina Drugog pola Simon de Bovoar“, http://www.womenngo.org.yu/component/option, com_wrapper/Itemid,118/

22  Alisa Svarcer (Alisa Schwarzer) je poznata i po knjizi Mala razlika i velike poljedice (1975), a 1977. je pokrenula i politicki magazin za žene Ema koji izlazi i danas (www.emma.de)

23   Dorete Veseman (Dorette Wesemann): „Zenska prava“, Dadalos http://www.dadalos.org/bih/frauenrechte/warum/ warum.htm

24  Ibidem, http://www.dadalos.org/bih/ frauenrechte/warum/ beschneidung.htm

25  Detaljniji podaci o genitalnom sakacenju žena se mogu naci na sajtu organizacije The Female Cutting Education and Networking Project (www.fgmnetwork.org); kratki dokumentarni film „Razor’s Edge“ („Oštrica brijaca“) o sudbinama žena u Sijera Leonu i Etiopiji na http://newsite.irrinnews.org

26 Vijest agencije Rojters preuzeta iz dnevnog lista Blic, online izdanje, www.blic.co.yu (30/04/2007)

27   Informacije o organizaciji na zvaniCnom sajtu WLUML, http://www.wluml.org

28      O kampanji AI „Stop nasilju nad ženama“ na http://web.amnesty.org i djelovanju HRW na http://www.hrw.org/ women/

29  Cijeli tekst Rezolucije moze se naCi na sajtu Evropskog par- lamenta http://www.europarl.europa.eu; kao i u prevodu na saj- tovima www. labris.org.yu i www.zamirzine.net

30      Tekst Konvencije: http://www.gc.vladars.net/tekstovi/ CEDAW-sajt.pdf

31 Pekinška deklaracija i Platforma za akciju, str. 27, cijeli tekst u elektronskom formatu na http://www.fgenderc.com.ba/bh/ pravni_okvir.html

32   Citirano prema Patriša Aleksander (Patricia Alexander) i Seli Bejdan (Sally Baden): „ReCnik makroekonomije iz rodne perspektive“; pogledati i Elizabet Klacer (Elizabeth Klatzer): „Pregled pojedinih inicijativa za rodno osetljive budžete u Evropi“, Globalizacija, http://www.globalizacija.com

33  Pekinška deklaracija i Platforma za akciju, str. 48

34  Ibidem, str. 61

35  Podaci sa zvaniCnog sajta Inter-Parliamentari Union (IPU), međunarodne organizacije osnovane 1889. koja sarađuje sa 140 parlamenata, „Women in Parliaments“ (izvještaj od 31.03.2007), http://www.ipu.org/wmn-e/world.htm

36  Pekinška…, navedeno izdanje, str. 114

37  Mirjana DokmanoviC: Rodna ravnopravnost i javna politika, Subotica: Zenski centar za demokratiju i ljudska prava, 2002, str. 5, http://www.globalizacija.com/srpski/s_knj.htm

38  Mirjana DokmanoviC: New World Order: uticaj globalizacije na ekonomska i socijalna prava žena, Subotica: Zenski centar za demokratiju i ljudska prava , 2002, str. 135 i 137, prethodno nave- dena internet stranica

39 Entoni Gidens: Odbegli svet, Beograd: Stubovi kulture, 2005, str. 90

Print Friendly