I – U potrazi za izgubljenim vremenom (Filozofkinje)

„Ne samo da za filozofiju postoje drugi putevi već je i filozofija sama, ukoliko postoji, taj drugi put. (…)
Filozofija nema samo jedno sećanje.“
– Žak Derida-

 

Antički period i srednji vijek

U drugoj polovini dvadesetog vijeka nastaju i razvi­ju se feminizam i teorije o rodu, te se uspostavljaju ženske i rodne studije na mnogim univerzitetima u svi­jetu, time raste i potreba da se u različitim oblastima i naukama ponovo sagleda istorija i pronađu ženska imena koja su rijetko spominjana. Tako je i u filozofiji. Zahvaljujući predanom radu savremenih teoretičara i teoretičarki u prilici smo da osvijetlimo mnoga mjesta koja su do sada bila zatamnjena.

Uobičajeno je da se na uvodnim predavanjima o počecima grčke filozofije govori o Talesu, Anaksimenu, Heraklitu, Pitagori, Empedoklu. Teško da ćete u knjigama istorije filozofije koje se mogu čitati na našem jeziku pronaći imena kao što su Temistokleja, Aglaonike, Arignote, Damo, Melisa, Bitale, Nikarete. One su uglavnom sveštenice, retoričarke ili pred­stavnice različitih filozofskih škola. Ni ovo nije, niti može biti detaljan1 pregled ženske strane istorije filo­zofije, ovdje će biti više govora tek o nekim od najzan­imljivijih i(li) najznačajnijih filozofkinja. U predsokra- tovskom periodu najviše ih ima u pitagorejskoj školi, a jedna od njih je Teano (oko 550. g.p.n.e.). Kao i kod ostalih predsokratovaca, svjedočanstvo o njenom radu imamo tek u rijetkim sačuvanim fragmentima poput ovog: „Čula sam, da mnogi Grci vjeruju Pitagorinoj tvrdnji, da sve stvari nastaju iz brojeva. Ova tvrdnja izražava i teškoću: Kako možemo stvari, koje ne egzistiraju, shvatiti kao biće? Ali Pitagora ne misli da su sve stvari nastale iz brojeva, već da su u saglasnosti s brojem – uz obrazloženje, da je broj ispred svega, a stvari koje će biti nabrojane, mogu biti poredane kroz dijeljenje na prvo, drugo i ostalo u nizu.“2 Iz biografskih podataka se zna da je pisala i o matematici i medicini. Iako se i sama bavila filozofijom i bila okružena mnogobrojnim učenicama, smatrala je da žene ne treba da teže pojavljivanju u javnosti, već da se više brinu o kući i djeci. Prema Teano, kao i u svemu u prirodi, i među polovima postoji ustaljen poredak, koji treba slijediti.3 Prva dva ženska imena, kojima se više posvećujemo, neizostavno su vezana za muške filozofe, jer one same ne progovaraju. To su Aspasija (oko 470. do 400. g. p.n.e.) i Diotima (oko 400 p.n.e.), i oba ova imena se pojavljuju u Platonovim dijalozima, a o njima govori glavna ličnost većine dijaloga – Sokrat. To nam ovdje na samom početku svjedoči u kakvoj će ulozi žena biti vijekovima, kada je u pitanju sticanje znanja i bavljen­je naučnim radom. Ne bez razloga, upravo traženje prava na obrazovanje biće jedan od ključnih zahtjeva feminističkih pokreta kada se počnu boriti za prava žena uopšte, ali to je daleko od vremena o kome je sada riječ. Demokratija stare Grčke ostaće uzor za demokratsko upravljanje državom sve do danas. No, treba istaći da u demokratskim odlukama u polisu (grčkom gradu-državi) učestvuju samo slobodni građani, a to po Aristotelu nisu robovi, stranci i žene. Žene, i ako su u prilici da steknu znanje, rijetko su u mogućnosti da ravnopravno učestvuju u diskusijama. Uticaj u društvu žena ostvaruje samo putem braka ili kao hetera (milosnica, naložnica). Ovaj drugi položaj dopušta daleko veću slobodu ponašanja ženama u takvom strogo određenom muškom društvu i veoma često one su domaćice u čijim kućama se organizuju filozofske rasprave. Jedna od njih je bila i Aspasija, koju Platon spominje u spisu Meneksen. Govoreći o tome kako se treba sjećati ratnih junaka Sokrat navodi Aspasijinu besjedu koja predstavlja zaveštanje pogi­nulih ratnika. Po Aspasiji, najvažnije je, da država ne zaboravi da se brine o roditeljima i djeci onih koji su poginuli u ratu, jer upravo tako će im odati najveći dio počasti. „A i sami znate kakva je briga države, znate da postoje zakoni o deci i roditeljima onih koji poginu u ratu, po kojima se država stara o njima, a to je više od drugih građana, zadatak najviše vlasti da sprečava svaku nepravdu koja bi se mogla naneti njihovim očevima i majkama. Država pomaže i da se odbrane njihova deca, nastojeći da ona što manje osete da su siročići…“4 U kontekstu teme, kojom se ovdje bavimo, važno je spomenuti i nastavak rasprave koju vode Sokrat i Meneksen, a u kojoj se na ironičan način govori o Aspasiji. Naime, Meneksen začuđeno pita: „Tako mi Zevsa, Sokrate, tvrdiš da je Aspasija blažena? Kad je kadra da, iako žensko, sastavi takvu besedu?“51 pored ovakvih i sličnih opaski koji dalje slijede, svakako treba ponovo istaći, da je od toga značajnije, što je Platon spomenuo ovu mudru ženu.

Osim toga što je u svojoj zamisli idealne države Platon vidio žene ravnopravne sa muškarcima, on nam je ostavio i svjedočanstvo o još jednoj obrazovanoj ženi – Diotimi, koja se spominje u njegovom vjerovatno najpoznatijem i najpopularnijem dijalogu – Gozba (Simpozion ili O ljubavi). Diotima ostaje obavijena velom mističnosti, jer i do danas se vode sporovi o tome ko je ona zapravo bila. U ranijim istraživanjima tvrdi se da je bila samo lik u Platonovom spisu. Ipak, danas se, tragom istorijskih dokumenata i novih poti­caja sa feminističkim istraživanjima sa većom sig­urnošću govori o njenom životu i učenju. U prilog tome, kada je u pitanju sam tekst Gozbe gdje zapravo i imamo prvi i jedini zapis o Diotimi, tumači starogrčke filozofije ističu da se Diotimin koncept ljubavi i ljepote bitno razlikuje od Sokratovog i Platonovog učenja. 6 U dijalogu Gozba, od Sokrata saznajemo da je Diotima jednom spasila Atinu od kuge i da je umjela mudro da govori o ljubavi. U jednom drugom tekstu iz tog perio­da pod istim nazivom, čiji je autor Ksenofont, Sokrat će ustvrditi da „ženska priroda ne zaostaje za muškom, samo joj nedostaje telesne snage i srčanosti duha“7. Raspravljajući sa Agatonom o ljubavi, Sokrat napom­inje da se o toj temi može govoriti tek kad znamo šta je i ko je Eros, i zbog toga on izlaže Diotiminu besjedu koju je nešto ranije čuo. Suprotno od većine govornika koji govore o Erosu kao božanstvu, Diotima tvrdi da on nije savršen, lijep i dobar i da nije bog, već nešto između smrtnog i besmrtnog bića. Zapravo, on je demon. Sokrat onda Diotimu pita, kakve uopšte moći može imati taj demon. Njen odgovor glasi, da je Eros posrednik između bogova i ljudi, jer može razumjeti i jedne i druge.8 U daljem toku dijaloga Diotima objašnjava kako je Eros začet na isti dan kad je rođena i Afrodita, boginja ljubavi i ljepote, te je tako on postao njen pratilac. Sam Eros je siromašan, uvijek u lutanju, ni nježan ni lijep, a istovremeno hrabar, drzak, razborit i prijatelj je mudrosti. Kako je mudrost ono što je najljepše, tako je i stalna Erosova potraga za lje­potom i ljubavlju u stvari potraga za mudrošću. Ljubavi pripada ono što je dobro i ona nas kao smrtna bića vodi ka besmrtnosti.9 Tako je o sjećanju, smrti, uspomeni na hrabre i poštovanju njihovih potomaka, ljubavi i ljepoti govorio Platon. Zapravo Sokrat. A sve to su čuli od dvije žene – Aspasije i Diotime.

U svom pregledu antičke filozofije Diogen Laertije među filozofkinjama ističe jedino Hiparhiju iz Maroneje. Hiparhiju je zainteresovalo učenje kinika i želi se posvetiti svom obrazovanju, bez obzira što je odvra­ćaju od toga, jer je žena. U spomenutom tekstu navodi se i pitanje Teodora bezbožnika: „Ko je ta što je ostavi­la tkački čunak na razboju?“10 Hiparhija svoj duhovni razvoj uvijek stavlja na prvo mjesto i u svojim odgovo­rima pokazuje da njeno određenje po rodu ne može da bude prepreka u tome. Kad se govori o Periktione (oko 4./3. v.p.n.e.), nepotpuni istorijski podaci upućuju na to, da se najvjerovatnije radi o dvije osobe istog imena. Prva je poznata po spisu O harmoniji žene, a druga po tekstu O mudrosti (filozofiji). U nekoliko fragmenata Periktione I prepoznaje se klasično pitagorejsko učenje o duši koja teži harmoniji putem razumijevanja i samosavladavanja. U životu se to pokazuje kroz nasto­janje da se održi mjera u svemu i ispune dužnosti. Žene taj osjećaj za mjeru treba da pokažu i u odjevanju i nošenju nakita i da se odreknu luksuza.11 Periktione II se više posvećuje istraživanju bića i u sačuvanom fragmentu možemo pročitati sljedeće: „Čovjek je tako sagrađen i načinjen, da sam traži suštinu stvari u prirodi i mudrost; njegova je zadaća da postigne razumijevanje postojanja i razmotri ga.“12

U helenističko-rimskom periodu djeluju: sokra- tovske škole, akademičari, peripatetičari, epikurejci, stoici, skeptici, novoplatoničari. U većini filozofskih udžbenika i enciklopedija, naravno, nabrojani su mnogi predstavnici, ali predstavnice samo ponegdje. Da spomenemo neke od njih: Katarina, Amfilija, Makrina, Eudokija. Ovdje će biti govora tek o jednoj ženi, koja obilježava završetak tog skoro hiljadu- godišnjeg puta i razvoja antičke filozofije prije nego što vjera pobijedi racionalno. Ta filozofkinja je Hipatija Aleksandrijska (oko 370 – 415). U pregledima istorije filozofije i dalje je često neopravdano zaobilaze, ali neosporno je njeno mjesto u istoriji matematike, kao prve žene koja je imala značajnu ulogu u razvoju ove nauke. Bavila se i astronomijom i mehanikom. Filo­zofsko obrazovanje je stekla kod Plutarha mlađeg u Atini, a izučavala je između ostalog i djela Plotina, osnivača novoplatonizma, i njegovog nasljednika Jambliha. U to vrijeme postojale su brojne novopla- toničarske škole i Hipatija vodi jednu od njih. Među njenim učenicima bilo je mnogo hrišćana, a najpoznatiji je bio Sinesija iz Kirene koji će kasnije postati biskup. Upravo pisma koja je on pisao Hipatiji sačuvana su i do danas i predstavljaju važan izvor podataka o nje­nom radu i životu. Nema dokaza da je Hipatija ostavila originalnu matematičku teoriju, ali je zajedno sa ocem napisala komentare na Ptolomejev rad, Euklidovu teoriju, kao i za radove matematičara Diofonta i Apolonija.13 Ovim su se u velikoj mjeri poslije služili Dekart,

Lajbnic i Njutn. Hipatija je bila ne samo jedna od posljednjih novopolatoničarki, nego i novoplatoničara i filozofa uopšte. Mjereno istorijskim hodom, ne baš dugo poslije toga, tačnije 529. godine car Justinijan će narediti zatvaranje svih filozofskih škola u Atini i time će i zvanično otpočeti vrijeme srednjeg vijeka kada će crkva u potpunosti odlučivati i o državi i o društvu, a religija i vjera uticati na život pojedinca. Neki će u Hipatijinom pogubljenu vidjeti i početak lova na vještice, koje će inkvizicija mnogo kasnije tako revnosno provoditi osuđujući na smrt neke od najboljih evrop­skih umova, samo zato što su se usudili da pokažu želje za novim znanjima.

U doba srednjeg vijeka jedno od najprepoznatljivijih ženskih imena je Eloiza (1101 – 1164), ali se ona uglav­nom spominje u biografiji Pjera Abelara. Prepiska Eloize i Abelara je i glavni izvor podataka o njoj, a pisma su datirana poslije objavljivanja Abelarove Istorije nevolja. U ovim pismima se pokazuje Eloizino obrazovanje, stavovi o moralu, ljubav prema Bogu, ali i strast prema Abelaru. U tekstu pronalazimo citate iz starogrčke filozofije, tako ona spominje Aspasiju iz Platonovih dijaloga, Aristototelovo učenje, citira rim­skog državnika i filozofa Seneku. Ipak, iznad svega dominiraju navodi iz svetih knjiga i njeno nastojanje da na što bolji način uredi svoje sestrinstvo.14 Razlog za to nije samo Eloizina briga o Paraklitskoj kući, već opšte stanje u crkvi na Zapadu tog vremena. Kako raste značaj crkve kao institucije, tako ona polako odmiče od izvornih hrišćanskih vrijednosti – sveštenici se predaju raspusnom životu, skloni su da uzimaju novac. Zbog toga, već u 11. vijeku počinju reforme, upravo u okviru monaških redova, koji se smatraju najboljim „čuvarima“ Hristovog učenja. I Abelar i Eloiza su među onima koji se usuđuju da kritikuju to licemjerst- vo unutar crkvenih zidina. Danas u feminističkoj teori­ji poznat je tzv. „Eloizin kompleks“. Naime, većina autora istorija filozofije, ako su i pisali ili danas pišu o filozofkinjama, spomenuće ženska imena samo tako da ih povezuju sa značajnim muškarcima. Na taj način njihov rad i djelovanje biće diskreditovano. Po patri­jarhalnom obrascu pisanja, kad se iznose biografski podaci o muškarcima, svako spominjanje žene u tom kontekstu služi tek kao još jedan dokaz njegovih sposobnosti i usputnih uspjeha. A kad je riječ o njoj, to će, naprotiv, biti žig i sramota ako se radi o nekim rani­jim vremenima. U savremeno doba, to će biti pokazano u jednoj blažoj varijanti – znaće se za naslove njenih radova i ono čime se bavila, ali će ona uvijek biti u njegovoj sjeni.

Vrijeme u kome živi Kristina de Pizan (1365 – 1430) jeste srednji vijek, ali način na koji ona piše i pitanja koja postavlja skoro da je mogu svrstati u doba rene­sanse. Napisala je mnoga djela, a kada je riječ o filo­zofiji i feminističkoj teoriji, spominje se Knjiga o gradu žena iz 1405. godine, te Blago grada žena i Knjiga o tri vrline. Grad žena je utopijski spis, ali za razliku od drugih u istoriji filozofije ovom tekstu se neće pridavati mnogo značaja. Iako se pojavila tek stotinjak godina kasnije, tačnije 1516. godine, knjiga Utopija engleskog filozofa Tomasa Mora, nezaobilazna je u skoro svim udžbenicima i pregledima filozofije. Isto tako i spis italijanskog filozofa Tomaza Kampanele – Grad sunca, a koji je napisan i objavljen 1623. godine. Stvaranje nekog idealnog nepostojećeg mjesta gdje je život savršen, bila je tema filozofa još od Platona i Jambliha, a posebno ponovo izražena upravo u vremenima velik­ih preokreta u Evropi. Predočavanje tog idealnog zapravo je autorima/autorkama otvaralo prostor da na posredan način kritikuju tadašnje društvo i sve njegove slabosti, te da progovore o nepravdi i nejednakosti. U utopijskom gradu žena najvažnije su tri alegorijske fig­ure – Razumnost, Ispravnost i Pravednost – i one čine kamen temeljac idealne ženske države. Kroz dijalog s njima, Pizanova prvo nastoji da odbaci optužbe i izmi­jeni iskrivljenu sliku o ženama, koje su uvijek pred­stavljene bez dovoljno hrabrosti, snage, inteligencije, jer je to rezervisano jedino za muškarce. I ne samo to, žene su vrlo često viđene (posebno od teologa) kao uzrok zla i nevolja na ovom svijetu. Zato u ovom tek­stu i jesu predstavljene samo ženske figure i samo one progovaraju, braneći svoje dostojanstvo tako što navode primjere poznatih žena u prošlosti koje su dale doprinos društvu i zajednici u kojoj su živjele. Poslije razobličavanja, onog što danas nazivamo mizogino pisanje, autorka želi dati odgovor kako je moguće stvoriti da žene dostignu ravnopravnost. Glasom figure Razuma, ona upućuje poruku ženama da same moraju biti aktivnije i bez straha da ulaze upravo u intelektu­alne diskusije i da se bave naukom. Da bi to mogle, žene moraju biti obrazovane isto kao i muškarci. Samo tako je moguće da istina o ženama postane jača od pre­drasuda i da dalje vodi ka jednakosti polova.15 Iza Kristine de Pizan ostalo je mnoštvo naslova (neki podaci kažu da je u pitanju 41 djelo) i njen stvaralački opus je razvnovrstan. Pisala je poeziju i prozu, ali i bavila se temama iz istorije, morala, religije, vojne strate­gije. Bila je poznata i kao vrsna retoričarka. Neki od naslova su: Pisma bogu ljubavi, Knjiga mira, Knjiga promjene i sreće, 100 balada.

Novovjekovna filozofija i doba prosvjetiteljstva

Sta su izvori i koji su krajnji dometi ljudskog sazna­nja, pitanja su koja mislioce dijele u dvije suprotstavljene grupe – empiriste i racionaliste. Predstavnici engleskog empirizma, od kojih su najznačajniji Frensis Bekon, Tomas Hobs, Džon Lok, Džordž Berkli i Dejvid Hjum, smatraju da je sve saznanje zasnovano na iskustvu. Na drugoj strani su racionalisti (Rene Dekart, Baruh de Spinoza, Gotfrid Lajbnic) koji tvrde da u ljudskom umu već postoje urođene ideje. Osim toga, posebno će se raspravljati o nastanku i razvoju države na temelju društvenog ugovora, o čemu će najviše biti riječi u djelima Hobsa i Loka. Ovim razmatranjima svoj prilog daju i filozofkinje, ali će njihov rad u to vrijeme i dalje biti marginalizovan.

Mari le Zar de Gurne (1565 – 1645) je svoj filozofs­ki put razvijala pod uticajem Mišela Montenja sa kojim je i sarađivala. Poslije njegove smrti ona će prikupiti i prirediti posthumno izdanje njegovih Eseja. To je izaz­valo mnoge rasprave, jer su neki njeni savremenici smatrali, da je dijelom izmijenila originalni tekst u korist vlastitih mišljena i stavova. Danas preovladava mišljenja da se te tvrdnje mogu odbaciti. Jedna od njenih glavnih tema bilo je i pitanje položaja žena. Neki od naslova su: Ravnopravnost muškaraca i žena (1622) i Ženski prigovor (1626). Svoju kritiku društva najviše usmjerava na uskraćivanje prava ženama na obrazovanje i imovinu, jer smatra da je upravo tu uzrok nejednakosti, a ne prirodna inferiornosti žena. Odbija tvrdnje da se muškarci smatraju moćnijim od žena samo zato što su ubijeđeni da se ta moć zasniva na fizičkoj snazi. Razlika u fizičkoj snazi i organima za reprodukciju je ono što ih čini različitim, ali kao bića muškarac i žena su jednaki. U svojim tekstovima ismi­java i optužuje muškarce koji odbijaju ravnopravno učešće žena u intelektualnim raspravama i smatra da je to njihovo odbijanje tek prikrivanje straha od spozna­je da žene jesu njima intelektualno jednake. Ona ide i dalje od toga, tvrdi da žene mogu i treba da imaju državnu službu i učestvuju u državnim odlukama. U vrijeme kada živi Mari le Žar de Gurne već se pojavlju­je krug žena koje počinju da se bore za ravnopravnost, koje se međusobno poznaju i podržavaju. Sve svoje do tada napisane pjesme, satirične tekstove, eseje i rasprave Gurneova je objedinila i objavila 1626. godine. Ova knjiga pokazuje sva njena različita interesovanja: o vaspitanju djece, francuskom jeziku, moralu, religiji. Napisala je i nekoliko autobiografskih tekstova. Francuski pamfletisti smatraju njen rad trivi­jalnim, te joj se izruguju i ponižavaju je. Nešto kasnije, francuski prosvjetitelji odaće joj počast uvrstivši jedan njen tekst u Enciklopediju.’6

Margaret Kavendiš (1623 – 1674) je tokom boravka u Francuskoj i Holandiji bila u prilici da dođe do djela Tomasa Hobsa, Pjera Gasendija i Rene Dekarta, što će se dalje odraziti na njen rad po povratku u Englesku. Poznato je njenih 14 radova koji predstavljaju filozofske rasprave, pisma, eseje, autobiografske spise. Objavljivala je knjige pod puni imenom i prezimenom, što je tada predstavljalo hrabar čin za jednu ženu. U svojim tek­stovima je naglašavala da piše iz ženske perspektive i otvoreno govorila o potrebi da se drugačije sagleda status žena u tadašnjem društvu. U Filozofskim pismima M. Kavendiš diskutuje o Hobsovom viđenju države u djelu Levijatan, a takođe razmatra i Dekartov dual­izam. Raspravlja i o stavovima svog savremenika pla- toničara Henrija Mora. Poznata su i njena djela Zapažanja o eksperimentalnoj filozofiji, te Osnove filozofije prirode. U Opisu novog svijeta Kavendišova piše o utopiji, poput nekih svojih prethodnika/prethodnica, ali za razliku od njih u centar razmatranja postavlja pitanje odnosa fantazije i znanja. Ona upoređuje liter­arna i naučna djela, govoreći o dva svijeta koja stoje jedan nasuprot drugome, ali koja jesu tek dvije strane istog – dva načina predstavljanja i viđenja realnog svijeta. Tek oba dijela grade jedan kompleksan obrazac sazna­nja.17 Pod prirodom, kao i stari Grci, podrazumijeva cjelokupnost čovjeka i svijeta. Materija nije nešto statično i potpuno odvojeno, već takođe u sebi ima inteligenciju i nju ne određuje nešto spolja, već se kretanje odvija iz nje same i nije mehaničko.18 Kavendišova se može smatrati i prvom teoretičarkom koja na određeni način otvara pitanja ekološke etike s obzirom da tvrdi da čovjek nema pravo da u potpunosti gospodari prirodom.19

En Fine Konvej (1631 – 1679) je druga istaknuta Engleskinja, koja spada u red rijetkih žena koje se tokom 17. vijeka bave filozofijom. Iako i dalje nije bilo moguće uključivanje žena u redovno obrazovanje i upisivanje na univerzitet, one se obrazuju samostalno ili zahvaljujući privatnim učiteljima. En Fine je tako naučila latinski, grčki i hebrejski, filozofiju. Tokom života objavila je jedan tekst pod nazivom Nemoralnost duše. Njeni spisi objavljeni su tek posthumno – i to prvo na latinskom u Amsterdamu 1690., a dvije godine kasnije i na engleskom. Oba puta to je bilo anonimno. To djelo nosi naslov: Principi antičke i moderne filozofi­je, koji se tiču Boga, Hrista i stvaranja, to jest duha i materije uopšte. Njen filozofski rad je odgovor na dom­inantna filozofska pitanja vremena u kome živi. Margaret Kavendiš svrstavamo u grupu empirista, a En Finč Konvej je predstavnica racionalizma. Ona, kao i mnogi njeni savremenici, kritikuje Dekartov dualizam. Naime, po Dekartu supstancija se sastoji iz dva odvojena dijela – misleće (res cogitans) i protežne (res extensa) stvari. Konvejeva je među onim filozofi- ma/filozofkinjama koji se jasno suprotstavljaju ovom stavu i tvrde da ne možemo potpuno odijeliti duh i materiju, i da se supstancija sastoji i od jednog i od drugog. Za nju je supstancija jedna, i najmanji dio koji čini osnovu supstancije možemo nazvati „monada“. Ovo učenje o monadama poznato nam je iz djela racionaliste Gotfrida Lajbnica, koji u svojoj prepisci potvrđuje da je upoznat sa radom E. F. Konvej i velika je vjero- vatnoća da je upravo ona osmislila ovaj termin. Iako su na njen rad posebno uticali platonisti iz Kembridža (posebno Henri Mor), E. F. Konvej je proučavala i kabalu, tako da se njeni stavovi u kasnijem periodu života bliže misticizmu. U tom periodu na nju najveći uticaj ima holandski mističar, teozof i ljekar van Helmont i to se najviše ogleda u holističkom učenju. Cjelokupna stvarnost je jedna, i bilo da je riječ o živim bićima ili stvarima koje je čini, sve je prožeto duhom. Po teoriji koju izlaže E. F. Konvej, postoje tri nivoa supstancije: bog, Hrist i bića. Samo je bog ono neprom­jenljivo i vječno, koje upravlja svim što je stvoreno. Bića su ono promjenljivo i konačno, a veza između boga i bića može biti jedino Hrist.20

Meri Astel (1666/8-1731) najviše je čitala radove Frensisa Bekona, Rene Dekarta i Džona Loka, a opre­dijelila se za empirizam. Kao i za Loka, i za Astelovu iskustvo je u osnovi sticanja znanja i to iskustvo nas uči da su muškarci i žene podjednako obdareni razumom. Ovo je dar koji svi dobijamo i koji možemo zadržati, samo ako se redovno posvećujemo učenju. Posebno je važno za žene, jer jačanje razuma vodi ka samostalnosti i gradi osjećaj vlastite vrijednosti. Tragom Dekarta, Astelova tvrdi da se moramo odreći predrasuda da bismo došli do oblasti pravog znanja, gdje vlada jasnost i razumljivost. One istine za koje znamo da su istine, ali nam ostaju nerazumljivo, pripadaju bogu.21 Njeno glavno djelo je Ozbiljan prijedlog damama objavljeno 1694. godine u kome, između ostalog, kaže: „Predmeti nauke su stvari unutar našeg duhovnog dosega i od njih mi možemo imati jasne i razumljive predstave, a bez jasnosti i dokaza ne bismo trebali nešto tvrditi.“22 Astelova u ovoj knjizi daje prijedloge kako formirati škole za žene, a te škole je opisala kao ustanove između manastira i ženskog koledža. Smatrala je da je to moguće provesti u stvarnosti, te je jedno vrijeme i sama pokušavala da realizuje ovu ideju. Napisala je i Ozbiljan prijedlog damama II (Gdje se nudi metod za unpređenje njihovih umova), a od njenih feminističkih tekstova poznato je još i Razmišljanja o braku. Od ostalih naslova treba spomenuti: političku raspravu Imperijalna istraga u slučajevima ustanka i građanskog rata u Kraljevstvu (1704) , kao i Hriscansku religiju (1705) gdje kritikuje Lokove stavove protiv hrišćanstva.23

Vrijeme o kome sada govorimo je doba kada se više ne čuju samo pojedinačni ženski glasovi, već su stvoreni uslovi da se formira feministički pokret, koji će svoju snagu pokazati i u praksi a ne samo u teoriji. Za omogućavanje uslova da se žene počnu jasno i glasno zajedno boriti za svoje pravo glasa, svakako su zaslužne i Olimp de Guž (1748-1793) i Meri Vulstonkraft koje su obilježile 18. vijek. Na Deklaraciju o pravu čovjeka iz 1789. godine O. de Guž je dvije godine kas­nije odogovorila Deklaracijom o pravima žena. Danas se navodi kao osnivačica feminističkog pokreta i prva osoba koja je u potpunosti formulisala osnove ljudskih i građanskih prava, te se svrstava u klasične pred­stavnice feminističke filozofije prava. Za de Gužovu, muškarci i žene su po prirodi jednaki, a ono što dovo­di do neravnopravnosti jeste društveni i politički okvir. Kad govori o jednakosti, ona napominje da to znači da žene moraju imati ista prava po zakonu, ali i odgov­ornosti. Pripadnici oba pola mogu biti slobodni, tek kad društvo dozvoli da se individue slobodno razvijaju.

Meri Vulstonkraft (1759-1797) je najpoznatija po knjizi Odbrana prava žena objavljenoj 1792. godine. U uvodu Meri Vulstonkraft naglašava da se želi suprot­staviti predstavama o ženama kao „roju kratkotrajnih leptirica“, stvorenjima „očaravajućih draži“, sklonim tek uživanju, nedovoljno sposobnim i nezainteresovanim za veće intelektualne poduhvate. Kako kritikuje muškar­ce koji stvaraju ovakve predstave i time obezbjeđuju sebi moćno oružje za dalje vladanje nad drugim polom, tako kritikuje i žene koje se nedovoljno zalažu za promjene. Iako ne može i ne želi da pobjegne od jakih osjećanja koja je obuzimaju svaki put kad razmišlja o položaju žena, jer je to i njeno lično pitanje, Vulstonkraftova ističe da jedino razumski, snagom argumenta treba da pokaže zašto i u kojoj mjeri se i dalje šire neistine o ženama. Djelovanje francuskih prosvjetitelja utiče i na stavove žena o njima samima i one nastoje svaki put naglasiti da borba za ljudska prava jeste za sve, a ne samo neke, slijedeći ono pozna­to određenje kojim je njemački filozof Imanuel Kant oslikao prosvjetiteljski pokret: „Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom!“. Vulstonkraftova knjigu posvećuje svešteniku i diplomati Sarlu Morisu de Taljeranu-Periogoru, kome se obraća „kao zakono­davcu“ koji može uticati na promjenu položaja žena, a osim o pravu na obrazovanje govori i o pravu glasa. Mnoštvo je knjiga u kojima ona može naći primjere prikazivanja žene kao inferiornije u odnosu na muškarca, ali ovdje prvenstveno svoje stavove formira nasuprot onome što je o obrazovanju pisao njen savre- menik filozof Zan-Zak Ruso u djelu Emil ili o vaspitanju. Za Rusoa sasvim je normalno da Emil (dječaci) i Sofija (djevojčice) imaju različit način obrazovanja i vaspi- tanja. M. Vulstonkraft prvo navodi svoje osnovne stavove o ljudskim pravima uopšte, potom slijedi raspravljanje o tome zašto se karakter povezuje s polom i šta su sve razlozi za poniženost žena. Dalje kri- tikuje pisce koji ženu vide tek kao biće koje treba sažaljevati i odbija govor o čednosti koji se povezuje samo za ženski pol. Za nju je razlika među polovima u društvu nešto što je „neprirodno“ i te posljedice su pogubne ne samo za žene, već i za društvo u cjelinu. Posebnu pažnju posvećuje porodici i odnosu djeca- roditelji, a knjigu završava svojevrsnim upozorenjem ženama govoreći im o slabostima njihovog karaktera. Vulstonkraftova stalno ističe kako se jedna od najvećih zabluda stvara time što se jedan pol određuje kao „jači“, a drugi kao „slabiji“. U fizičkom smislu ta razli­ka svakako postoji, ali ona naglašava da razvoj znanja i mudrost vrlo često mogu biti važniji od fizičke snage. Ipak, to je jedna od predrasuda koja čak i više žene nego muškarce drži u uvjerenju da i ravnopravnost onda nije moguća. Održavajući kao bespogovornu činjenicu da je žena slabija, osporava joj se da se okuša u različitim oblastima i poslovima i time ona i ne dobi- ja mogućnost da vidi za šta je uistinu slobodna, a što zapravo uopšte ne zavisi od primjene fizičke snage.

Za Vulstonkraftovu, žena nije slaba, već sputana i ponižena, a njoj samoj se čini da je na tronu, jer je oba­suta divljenjem i licemjernim iskazivanjem pažnje. Zato, u takvom neravnopravnom odnosu nije moguća ni istinska ljubav i poštovanje dvoje ljudi. Ženi se prip­isuje višak osjećanja, a manjak razuma, što i ne izne­nađuje, jer patrijarhalno društvo istrajava upravo na stalnom poticanju osjećanja kod žene kao glavnim obilježjem njenog pola. Vrednovanje žena po kojem je u prvom planu ženina čednost, posebno je sporno za M. Vulstonkraft, jer to je ono što ih primorava da budu zatvorene u ženskom krugu, da ostaju u svojoj pasivnosti, da svoju energiju ulažu samo u očuvanje te čednosti kako ih društvo ne bi osuđivalo. Tako se i nadograđuje priča o karakteru žene kojim prevladava lukavstvo, a koje joj navodno daje moći da zapravo iz sjene vlada nad muškarcem. One koje povjeruju ostaju tamo gdje i jesu, a muška vladavina se dalje nastavlja. Da bi se došlo do ravnopravnosti, u tome svakako moraju učestvovati muškarci odričući se oholosti dok uživaju u svojoj moći i dok u podređenom položaju drže ženu. Istovremeno, žene moraju da uprkos svim preprekama vlastitog roda jasno i razumno sagledaju svoj položaj, a onda da se upuste u odlučnu borbu. 24

Poznato je tek nekoliko eseja Herijete Tejlor Mil (1807-1858), ali s obzirom da je zajedno radila sa drugim mužem filozofom i ekonomistom Džonom Stjuartom Milom, i da su imali veliki uticaj jedno na drugo, teško je jasno odrediti koliko je zaista napisala. U Ženskom pravu glasa H. T. Mil počinje sa izvještajem o stvaranju novog političkog pokreta nastalog u Sjedinjenim Američkim Državama. Na Skupštini žena 1850. godine žene, uz podršku muškaraca koji dijele njihovo mišljenje, po prvi put jasno formulišu svoje zahtjeve o ravnopravnosti. Njihovi zaključci jesu pro­glas koji počinje sa „Odlučujem…“. One traže neposredno učešće u vlasti i za žene – od prava glasa do mogućnosti kandidovanja na izborne funkcije. Traže da se riječ „muškarac“ izbaci iz američkog Ustava, jer Ustav se odnosi na sva ljudska bića „i politička prava ne poznaju pol“. One zahtijevaju da se ženama omogući obrazo­vanje i da se uradi revizija imovinskih zakona temeljena na braku, pri čemu se muškarcima daje prednost. H. T. Mil smatra da je došlo vrijeme da se potpuno razbiju predrasude i da nema više razloga da žene i u drugim zemljama trpe taj podanički položaj, jer ne postoje razlozi da jedan pol (muški) u potpunosti kontroliše život i ograničava djelovanje drugog pola (ženskog). Prevazići zastarjeli način viđenja društva i ženske uloge u njemu moguće je, između ostalog, ako ponudi­mo i argumente koji dokazuju suprotno. Prije svega, to se odnosi na oblast politike. Glavna teza muškaraca je, da žene jednostavno nisu podobne za bavljenje političkim životom, a navode se najčešće sljedeći razlozi: one mogu da ogrube od političkog djelovanja; one ne mogu da istovremeno imaju obaveze u javnosti i budu majke i domaćice; one će stvoriti potpunu pometnju ako se pojave na tržištu rada kao ravnoprav­na radna snaga. Za prvu tvrdnju H. T. Mil i neće previše da troši riječi, jer smatra da je to već u njeno vrijeme prevaziđeno. Pitanje materinstva je najjači argument za one koji se protive tome da žene imaju pravo na rad i obrazovanje. Istovremeno, od samih početaka feminističkog pokreta, žene upravo na ovome najviše nastoje dokazati da imaju prava da budu ravnopravne. O trećoj tvrdnji, da će ulazak žene na tržište rada samo negativno uticati na cjeolokupno stanje u društvu, H. T. Mil odgovara da je to stvar građanskih prava, ali da svakako moramo imati u vidu ekonomski efekat te promjene. Ona, ipak, ne misli da to donosi negativne posljedice, posebno zato što je ubijeđena da će se u budućnosti dogoditi društvene promjene koje će generalno voditi ka boljim uslovima rada, a ako će biti tako onda je dobro da prihod u jedno domaćinstvo stiže sa obe strane. Sredinom 19. vijeka još uvijek je često korišćen argument protivnika, i među muškarcima i među ženama, koji tvrde da zapravo same žene ne žele emancipaciju. O tome je takođe posebno riječ u tekstu H. T. Mil, ali ona smatra da upravo aktivnosti Skupštine žena u SAD pokazuju da je to sve manje na snazi. Žene, koje su se odlučile i počele borbu za jednakost, upozorava da se čuvaju grešaka, a jedna od njih može biti ako razum zamijeni sentimentalnost. To može zamagliti prave ciljeve femi­nističkog pokreta koji treba da se vezuju za ostvarenje potpune razvnopravnosti muškaraca i žena, a žene ne treba da odustanu dok ne dođu do potpune pobjede.25 Romantizam koji obilježeva filozofiju i umjetnost krajem 18. i početkom 19. vijeka otvara nove mogućnosti za govor o ženi. Na mjesto racionalnog sada dolaze osjećanja, ponovno vraćanje religiji, ističe se mašta i moć stvaralačkog. Najpoznatije predstavnice ovog pravca su: Ana Lujza Zermen Neker – Madam de Stal (1766­1817) i Rahel Farnhagen (1771-1833). Glavno filozof- sko-političko djelo Razmatranja o francuskoj revoluciji Madam de Stal objavljeno je tek poslije njene smrti. Najčešće se danas spominje knjiga O Njemačkoj, koja je prvo bila zabranjena, a poslije objavljena u cen- zurisanom izdanju. Stalova oslikava tadašnju njemačku filozofsku, intelektualnu i kulturnu scenu, a svoju kri­tiku usmjerava na predstavnike klasičnog njemačkog idealizma smatrajući njihovu filozofiju teško razumljivom i nepristupačnom.26 Napisala je i O uticaju strasti na sreću pojedinca i naroda (1796). Za Rahel Farnhagen u filozofiji u prvom planu nije bio sam predmet, već način promišljanja i nastojanje da u tome budemo nezavisni i slobodni. Uvijek je pitanje najvažnije i Farnhagenova kaže: „šta je na kraju čovjek drugo već samo pitanje“.27 Umjesto sistematskih rasprava, pisala je dnevnike, pisma, aforizme, što su inače bile forme koje su romantičari rado koristili. U društveno-istorijskim okolnostima u kojima se našla, cijeli život je vodila sa sobom rasprave o jevrejskom porijeklu.

Filozofija 20. vijeka

Krajem 19. vijeka feministkinje su se izborile za jedan od svojih glavnih ciljeva – ženama je omogućen pristup obrazovnim ustanovama na svim nivoima. Tako su napokon za one najupornije otvorena i vrata najjače utvrde – univerziteta. Otpora je svakako bilo, posebno na početku kada su se pojavile prve student- kinje, ali povratak na staro više nije bio moguć. U filo­zofiji na prelomu vijekova neosporno najvažnije ime je Edmund Huserl i pravac koji je osnovao – fenome­nologija, a među mnogim studentima su i studentkinje koje će poslije postati poznate filozofkinje. Osim fenomenologije, drugi pravac u okviru kojeg se ističu i žene jeste filozofija egzistencije. Edit Štajn, kasnije crkveno ime Tereza Benedikt (1891 – 1942), posebno se bavila analizom ontološke strukture ličnosti smatra­jući da je tu ključ za interpersonalno razumijevanje i objašnjenje intersubjektivnog iskustva. U zaključnom dijelu svog prvog rada nastoji formulisati osnove na kojima će počivati jedinstvo nauka, a dalje o ovom raspravlja u Prilozima za filozofske osnove psihologije i duhovnih nauka (1922). U tekstu Individuum i zajednica intersubjektivne odnose stavlja u kontekst političkog i socijalnog stanja. Po Stajnovoj, individualni doživljaj je temelj zajednice, a društvo bez zajednice ne može po- stojati.28 Razliku između društva i zajednice objašnjava na sljedeći način: „Tamo gdje se jedna osoba prema drugoj postavlja kao subjekt prema objektu, ona istražuje i postupa promišljeno na temelju uobičajenog saznanja, i njihovo namjeravano djelovanje je iznuđeno, tako žive oni zajedno u društvu. Tamo gdje subjekt drugog prihvata kao subjekta i ne stoji njemu nasuprot, već s njim živi, tu oni grade zajednicu.“29 Poznat je i njen filozofski rad pod nazivom Potencija i akt. Ostali njeni filozofski i teološki radovi su: Eseji o ženi, Vjera i znanje, Konačno i beskonačno biče, Studija o Jovanu Krstitelju. Hedvig Konrad-Marcius (1888-1966) je, kao i Stajnova, prve tekstove objavila u filozofskom časopisu Godišnjak za filozofiju i fenomenološka istraživanja. Pod uticajem Huserla bavi se fenomenologijom i posebno djelom njemačkog filozofa Martina Hajdegera, te razvija svoju teoriju koju je nazvala „ontološka feno­menologija“. H. Konrad-Marcius se zanimala i za problem odnosa prostora i vremena. Poznata su njena djela: Epistemološke osnove pozitivizma, Ontologija realnog, Metafizički razgovori, Biče, Vrijeme, Prostor. Glavni problem koji razmatra u većini radova jeste problem realiteta, „koji joj je polazište za istraživanje filozofije prirode, kosmologije, antropologije, vremena i prostora“.30 U Francuskoj će na početku 20. vijeka posebno biti zabilježeno ime Simon Vejl (1909 – 1943), koja je po završetku studija filozofije najviše zanimanja pokazivala za Marksov rad. Smatrala je, da nije dovo­ljno poznavanje teorije da bi razumjela položaj radničke klase, pa je umjesto profesorskog poziva izabrala da radi u fabrici. Najvažnije teme njenih tek­stova bile su socijalna i politička nepravda. U tekstu Porobljavanje i sloboda pišući o individualnoj slobodi, u zaključku pokazuje da se ipak radije opredjeljuje za liberalizam nego za socijalizam. „Sloboda je neopho­dna hrana ljudskoj duši. Sloboda se, u stvarnom smislu te reči, sastoji u mogućnosti izbora. Reč je, naravno, o stvarnoj mogućnosti. Svagde gde ima zajedničkog života, neizbežno je da pravila, koja nameće zajednička potreba, ograničava izbor.“31 Vejlova nije puno objavila tokom života, njeni radovi i lični angažman ostaće u to doba neshvaćenim. Prvi put posthumno sabrani su njeni tekstovi 1956. godine, a tek 1988. godine su objavljena sabrana djela u 16 tomo­va.32 Neki od naslova su: Sloboda i tlačenje, Iščekivanje Boga, Ukorenjivanje (Uvod u deklaraciju o dužnostima prema ljudskom biču).

Tek sredinom 20. vijeka, tačnije 1949. godine, objavljeno je djelo koje danas smatraju „biblijom fem­inizma“, klasičnom literaturom feminističke teorije, najvažnijim tekstom o položaju žena kroz vijekove, prekretnicom u razvoju feminizma… Riječ je o knjizi Drugi pol filozofkinje, književnice, angažovane intelek­tualke Simon de Bovoar (1908 – 1986). Čak i u liberal­nim intelektualnim sredinama, u kojima se razbijaju mnogi tabui u različitim sferama života i naučnog djelovanja, ovaj dugi esej izazvaće tada žestoke reakci­je i negativne kritike i među muškarcima i ženama. Sve ono što se o ženskom polu znalo, ali se nije govorilo, sve ono očigledno i tajno, sve ono što se smatralo sramotnim, sve ono što ni žene same sebi nisu htjele priznati bilo je nakon svih tih vijekova napokon sabra­no na jedno mjesto i naprosto se nije moglo ignorisati. U prvom dijelu knjige, autorka govori o činjenicama koje se zaobilaze, o mitovima kojima se iznova uvi­jek vjeruje, o položaju žene kroz istoriju. Drugi dio knjige posvećen je životu svake pojedinačne žene, njenom odrastanju, iskustvima, suočavanju sa različitim društvenim ulogama, opravdavanjima koji­ma ponekad pribjegava i putu koji vodi ka nezavisnos­ti u odnosu na muški pol. Ona govori o ženi koja uvi­jek mora da se određuje u odnosu na svoj pol za raz­liku od muškarca, o ženskosti od koje ponekad žene bježe, o shvatanju da su one uvijek Druge, o viševjekovnim klevetama i uvredama na račun žena koja se provlače i kroz mnoga djela poznatih autora, a što jednostavno prešućujemo zbog njihovog značaja i važnosti njihovog cjelokupnog djela. Ovdje se pod­vlače izjave, koje se stalno ponavljaju, kako žena u prošlosti nema, a normalno je da ih nema, kada su tu prošlost i istoriju stvarali muškarci smatrajući ženu nevidljivim dijelom društva. Ona se ne plaši da na papir stavi istinu koju muškarci često koriste kao apsurdan argument da ženu učine intelektualno infe­riornom, a to je da je žena daleko bliža prirodnom ele­mentu i da je pasivna, da je bliža onom animalnom za razliku od muškarca, jer njena sudbina je određena samim njenim tijelom predodređenim za rađanje. Tu bi se, po mnogima, ženska uloga trebala i zaokružiti. Osnovni stav koji Simon de Bovoar stalno ističe jeste, da je žena drugačija od muškarca, ali da je sve njena uloga u društvu u prošlosti uglavnom temeljena na društven­om i kulturnom okviru koji joj ne dozvoljava da se žena ostvari kao slobodno biće. Nije priroda ta koja ženu čini podređenom, već društvo koji su sami ljudi (muškarci) stvorili. I to je ono što daljim razvojem društva može biti prevaziđeno, a što se danas dobrim dijelom pokazalo. Na teorijskom polju S. de Bovoar ističe značaj rada psihoanalitičara, ali ih odmah kri- tikuje, jer se i dalje drže patrijarhalnog obrasca. Takođe, ne propušta da naznači doprinos istorijskog materijalizma za nastojanje da se u praksi poboljša položaj žena, ali i naglašava da se tu ne radi o pot­punom ostvarenju ravnopravnosti polova. Uzimajući za osnovni okvir egzistencijalističku filozofiju, autorka prikazuje postupno kako je došlo do stvaranje hijerar- ije polova kroz istoriju i trijumfa patrijarhata. Tako je bilo od samih početaka ljudskog roda, a svaka promje­na u istoriji je prenosila tu podređenost, kao nešto neo­borivo. Samo u različitim formama uvijek se iznova uspješno reprodukuje glavna slika – od biblijskih tekstova preko viteških romana do moderne literature i filozofije.

Zato će i Simon de Bovoar napokon u 20. vijeku sasvim jasno i kratko napisati: „Žena se ne rađa kao žena, već to postaje.“ Od „drame rođenja“, po plaču i odrastanju, kroz brigu roditelja, zapravo smo isti, svako od nas pojedinačno jeste biće. Razlike jesu u polu, ali te biološke razliku nisu dovoljne da bi jedan pol morao biti podređen drugom. Kroz niz primjera, detaljno i postupno, više esejistički nego formalno naučno, ženskim načinom pisanja (rekli bismo danas), autorka prikazuje kako se jasno vidi taj početak puta od djeteta preko djevojčice do podređene (djevojke, žene): „Ranjena, posramljena, uznemirena, kriva – eto kakva kreće prema budućnosti.“ Biće to ono biće koje je pasivno, koje čeka, kome je jedini smisao upravo u tom pukom čekanju. Da bi uspjela da ostvari taj svoj jedini cilj ona mora biti ženstvena na način na koji je to odredila njena sudbina i muški rod, a to „znači prikazivati se nemoćnom, beznačajnom, pasivnom, krotkom“.

Ono što čeka je obezbjeđenje egzistencije kroz brak, a brak je vijekovima bio ugovor ne između muškarca i žene, već između porodica, budućeg tasta i zeta. Imovina nije bila njena, već njegova. Zahvaljući braku ostvarivali su se krupni politički i ekonomski interesi, pri čemu ona više nije igrala nikakvu ulogu, osim pukog sredstva za ostvarenje tih ciljeva. I dalje kao neko (neka) ko(ja) će omogućiti produžetak loze. Simon de Bovoar ne plaši se reći i kakve su to žene postale, jer su kroz generacije prihvatale osobine koje su im omogućavale da olakšaju svakodnevni život u potlačenosti. To bi mogla biti i prepreka na putu ka emancipaciji i nezavisnosti. Do sada je onim hrabrim pojedinkama trebalo energije i volje da samo glasno kažu da je žena ravnopravna sa muškarcem. Sada je vrijeme kada žena treba da se izbori i sama sa sobom i svojim novim položajem i da se suoči sa novim prefin- jenim oblicima ugnjetavanja i sužavanja njene uloge.33 Istovremeno, u toku te borbe treba shvatiti, da nije riječ o borbi za moć, već o mogućnosti iskazivanja pojedinaca koji polaze sa ravnopravnih pozicija bez obzira na pol. Sa mnogim drugim filozofima, prven­stveno Zan Pol Sartrom, uglavnom egzistencijalistima i po političkom opredjeljenju ljevičarima što su i sami, bila je osnivačica časopisa Moderna vremena. Simon de Bovoar pokrenula je i godinama uređivala časopis Feministička pitanja. Njena ostala najpoznatija filozofs­ka i literarna djela su: Za moral dvosmislenosti, Moč stvari, Dugi marš, Uspomene dobro odgojene djevojke, Veoma blaga smrt, Zrelo doba, Slomljena žena.

Hana Arent (1906 – 1975) se nikad nije izjašnjavala kao feministkinja, niti se posebno bavila ovim pitanjima, jer nije htjela da bude svrstana u određenu grupu. Sta god da je pisala ili o čemu god je predavala bila je pre­poznatljiva po svom snažnom beskompromisnom stavu i njen način sagledavanja bitnih političkih i filo­zofskih tema biće označen kao „mišljenje bez oslon­ca“. Odbijala je da je vide i kao predstavnicu političke filozofije smatrajući da je ovo disciplina suviše opterećena tradicijom. Uprkos tome, njena razjašnja­vanja političkih fenomena biće inspirativna za razvoj feminističke teorije34, a o doprinosu u okvirima političke filozofije nije potrebno posebno govoriti. Prvi poznat rad Arentove je Pojam ljubavi kod Avgustina, a djela po kojima će ostati upamćena daleko su od ove tematike. U međuvremenu piše rad koji će znatno kas­nije biti objavljen pod naslovom Rahel Farnhagen – život Jevrejke. Godine 1951. objavljuje i djelo Izvori totalitarizma. To je sveobuhvatno i detaljno istraživanje o antisemi­tizmu, imperijalizmu i totalitarizmu – njihovim uzrocima, posljedicama i međusobnoj vezi. Veoma je značajno samo vrijeme pisanja ove knjige – neposredno po završetku Drugog svjetskog rata i jasno razračunavanje sa zlom s kojim se svijet suočio, bez lažnog optimizma, patetike ili pretjeranog lamentiranja. Autorka se bavi periodom od kraja 19. vijeka (posljednje tri decenije) do sredine 40-tih 20. vijeka – kada se jasno može vid­jeti kako u Evropi nastaju i jačaju struje u društvu, koje će zajedno sa izraženom potrebom za osvajanjem pros­tora na drugim kontinentima i prisvajanjem njihovog bogatstva, dovesti Evropu od „zlatnog doba“ do momenta skoro potpunog razaranja i samouništenja u fizičkom i duhovnom smislu. Antisemitizam nastaje u vrijeme raspada nacionalnih država, u doba kad još uvijek nije izgrađena državna aparatura i nikada potpuno razrije­šen odnos prema Jevrejima kao narodu bez države (u to vrijeme), te se stalna težnja ka isključivosti ovog na­roda temelji na pravima i povlasticama koje im države daju ili oduzimaju. H. Arent odbija teoriju „žrtvenog jagnjeta“, kao i pretjerano veličanje finansijske moči svih evropskih Jevreja (tek je riječ o grupi bogatih, a i unutar ove zajednice raslojavanje je izrazito), ali ističe koliko je to imalo značaj na formiranje iskrivljene slike

0      Jevrejima i kod Jevreja samih i u cjelokupnom društvu. Imperijalizam vidi kao „ekspanziju bez poli­tičke vlasti“, gdje u prvi plan izbija težnja da se brzo i lako zaradi, a kolonijalna vlast je tek sredstvo, osim toga uglavnom je birokratska i ništa ne rješava, tako da doprinosi jačanju rasizma. Poslije Prvog svjetskog rata

1   novih mirovnih sporazuma, u Evropi je razbijena zajednica nacija, stvorene su nove države, velike su migracije i pojavljuje se problem ljudi bez državljanst­va. Sve ovo skupa elementi su koji kad se zajedno sklope vode ka stvaranju totalitarnog društva i države.35 U knjizi iz 1958. godine Vita activa daje iscrpnu istorijsku i pojmovnu analizu tri osnovne ljudske djelatnosti: rada, proizvođenja i djelovanja. Posebno je zanima određenje rada i konzumerstva kao fetiša modernog društva koji su povezani sa propašču kulture političke javnosti, a što če dalje biti okosnica njene političke teorije. Potom slijedi esej Između prošlost i budućnosti, a tokom te iste 1961. godine kao izvještač za The New Yorker pratiče suđenje nacističkom zločincu Adolfu Ajhmanu, što če poslije uobličiti u knjigu pod nazivom Ajhman u Jerusalimu (Izvještaj o banalnosti zla). Ovaj „izvještaj“ vodi nas daleko od faktografije potrebne za novinske članke i postaje knjiga, ne samo kao obavez­na lektira za političku filozofiju, već i etiku, jer nas suočava sa onim što nas plaši – a to je da zlo koje se manifestuje i dovodi do uništenja drugog čovjeka može biti tek banalno, tu svagda prisutno, u „malim“ ljudima koji će se braniti tvrdeći da su tek izvršavali nečije namjere i bili dio sistema, a da nisu mogli da vide kuda taj put vodi. Istovremeno, nije se plašila da kritikuje način suđenja, što je dovelo i do žestoke reakcije jevrej- ske zajednice. Na sve polemike odgovoriće ogledom Istina i laž u politici. Posebno je poznato i njeno djelo O revoluciji (Odbrana javne slobode) u kome nas vodi, na temelju analize francuske i američke revolucije, ka kritici tadašnjeg stanja u demokratskim društvima i jednom pomalo utopijskom određenju pojma slobode. Slijede i Ljudi u mračnim vremenima (1968), O nasilju (1970). Nije završila redigovanje svog posljednjeg djela O životu duha u kome se vraća ponovo filozofskim temama (mišljenje, volja, suđenje).

Ajn Rend (1905 – 1982) filozofske radove piše uglavnom šezdesetih i sedamdesetih godina. Ona go­vori i piše oporo, bez ustezanja, bez straha od zamje­ranja, bez želje da udovolji drugima. Njena filozofija je njen život i njen život je njena filozofija. Njeni biografi (a brojne su knjige na tu temu) reći će da je njen način života možda i zanimljiviji od njenih romana koji su i sada veoma čitani. Njene knjige (romani, eseji i filozo­fski tekstovi) su davno prešli više od desetina miliona kopija, a i do danas se svake godine proda nekoliko hiljada primjeraka širom svijeta. Najpoznatiji naslovi su: Za novog intelektualca (1961), Vrlina sebičnosti (1964), Uvod u objektivističku epistemologiju (1979).

Filozofiju nazvanu objektivizam, sama Ajn Rend je nekoliko puta nastojala da izloži u kratkim crtama, a posebno naglašava da se bavi objektivnom realnošću, racionalnošću, interesom individue i kapitalizmom. Za Rendovu realnost postoji kao objektivni apsolut: činjenice su činjenice, nezavisne od osjećanja, želja, nada i strahova. Razum je ljudima jedini izvor sazna­nja, njihov jedini vodič ka aktivnostima i osnova nji­hovog cjelokupnog opstanka. U svom ponašanju, nasuprot najvećem dijelu tradicionalnih etičkih teorija, pojedinac treba da se vodi vlastitim interesima, on/ona ne treba da se žrtvuje za druge niti drugi da se žrtvuju za njega/nju. Najbolji okvir u kome je moguće ostvari­ti najviše individualne slobode jeste kapitalistički, tačnije „lese fer“ („laissez faire“) kapitalizam. Ajn Rend ističe sebičnost kao glavnu vrlinu individue, pa prema tome nedostatak sebičnosti, nasuprot uvriježenim etičkim stavovima, vidi kao najdublju ne­moralnost. Ako se osoba ne služi vlastitim interesima, on/ona je samo sluga/sluškinja i rob/ropkinja drugih, a to nije stvarni život. Staviti u prvi plan vlastiti interes znači i preuzeti odgovornost: svaka osoba je stvaralac vlastitog života i pri tome uvijek čvrsto stoji iza onog što govori i šta radi. Samo je pojedinac taj koji može da odabere koje će vrijednosti izabrati da slijedi, kako će dostići te vrijednosti i na koji način će ih prikazati. Osnova cjelokupne filozofske teorije Ajn Rend je zas­novana na individualizmu. Glavne vrijednosti vezane za to su: racionalnost, nezavisnost i integritet, osjećaj za pravdu i ponos. Racionalnost je ono što uvijek mora da vodi svakog pojedinca, što znači da je na njemu da se služi svojim razumom i ne bude imitator, već da tragom svoje kreativnosti bude stvaralac. Ako ne teži da bude nezavisan i da očuva svoj integritet pojedinac može da završi u hipokriziji i time postaje samode- struktivan. Po A. Rend pravičnost je sposobnost svakog da sudi o postupcima drugih, ali i o svom ponašanju. Ponos je „moralna ambicija“; glavni zadatak ljudskog života je realizacija mogućnosti, dje­lovanje u skladu sa najvišim vlastitim ciljevima. To je put da se dosegne lična sreća i da se omogući napredak društva. Filozofska teorija A. Rend je, zajedno sa teorijama Fridriha fon Hajeka i Miltona Fridmana, osnova libertarijanizma – liberalne teorije 20. vijeka koja iznad demokratije postavlja individualnu slobodu, a ulogu vlasti svodi samo na zaštitu individualnih prava.36 Ajris Merdok (1919 – 1999) i Žana Herš (1910 – 2000) ne pripadaju istom filozofskom pravcu, niti njihov rad možemo direktno porediti, jer su se bavile različitim filozofskim temama. Zajedničko im je to, da je njihovo zanimanje i bavljenje filozofijom ostalo u sjeni drugih aktivnosti i angažmana. Merdokova je više zapamćena kao vrsna književnica, dok je Heršova dugo godina bila posvećena borbi za ljudska prava i aktuelnim poli­tičkim događanjima. Obe su na različite načine bile angažovane za Ujedinjene nacije – Merdokova je kratko vrijeme radila za UNNR-u, a Heršova za UNESCO. Ipak, tokom cijele svoje karijere bile su univerzitetske profesorice – jedna u Oksfordu, a druga u Zenevi – i predano se, tokom cijelog života posvećivale filozofiji i radu sa studentima/studentkinjama, te su njihova pre­davanja bila izuzetno posjećena. Prva objavljena knji­ga Merdokove bila je Sartr: romantični racionalista (1957) i to je bila prva studija o Sartrovoj filozofiji na engleskom jeziku. Neka od ostalih filozofskih djela su: Suverenitet boga (1970), Metafizika kao uvod u moral (1992), Egzistencijalizam i misticizam. O filozofiji i litera­turi (1997), Vatra i sunce: Zašto je Platon protjerao umjet­nike (1997).37 Zana Herš je studirala književnost, a potom filozofiju kod Karla Jaspersa u Hajdelbergu i Martina Hajdegera u Frajburgu i.B. Iako su mnogi bili u Jaspersovoj grupi, uz biografiju Heršove najčešće će biti odrednica – „Jaspersova učenica“. Ona sama se nije bunila zbog toga, naprotiv smatrala je to nekom vrstom komplimenta. Kao i Hana Arent i ona ističe, ne samo značaj Jaspersove filozofije, nego način njegovog rada i uticaj koji je imao na studente/studentkinje. U ta mračna vremena (nadolazećeg nacional-socijalizma), on će biti ličnost koja uprkos svemu na svoje mlade slušatelje/slušateljke širi nevjerovatnu intelektualnu energiju i optimizam ne odustajući od svojih stavova, ma koliko to bilo opasno po njega. Za Heršovu, Jaspersova filozofija izgleda kao „carstvo slobode“, a njena stalna tema i tokom rada na univerzitetu i njenog cjelokupnog angažmana upravo će biti mogućnosti ostvarenja indi­vidualne slobode. Na njen filozofski rad posebno su imali uticaja i filozofski tekstovi Baruha de Spinoze, Serena Kjerkegora, Imanuela Kanta. Neke od njenih knjiga su: Ideologija i stvarnost, Filozofske iluzije, Covjek- svijet-protivrječnosti, Karl Jaspers, Filozofsko čuđenje (Istorija filozofije). Heršova nije razdvajala svoj filozof­ski rad i angažman, izražavala je jasne stavove o svim bitnim aktuelnim političkim i društvenim pitanjima. Na 20. godišnjicu obilježavanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima – 1968. godine objavila je knjigu Pravo da se bude čovjek. Ovo je zapravo zbirka filozofskih, pravnih i literarnih tekstova iz različitih kultura u različi­tim vremenima koji pokazuju da su ljudska prava i ljudsko dostojanstvo ono što pripada duhu ljudskog bića. Ili kako zaključuje Z. Herš: „Koncept ljudskih prava susrećemo kao potrebu izraženu u svim kulturama“.38 Bila je čvrsto uvjerena da je neophodno internacionalnim institucijama ponovo približiti filozofiju. Po njenim rječima: „Filo­zofske vrijednosti proklamovane kroz mnoge vijekove … treba da budu oživljene kroz političke i društvene strukture, ili će nestati.“39 Izrazito je protiv postmo- dernih struja u filozofiji, jer smatra da se filozofiranjem na ovaj način zanemaruju ona istinska pitanja.40

Suzan Zontag (1933 – 2004) umrla je prije tri godine, a sa najzloćudnijom bolešću današnjice uspjevala je da se bori skoro tri decenije. O svom suočavanju sa bolešću, patnjom i smrću neće ćutati, kao što su ćutali i stidjeli se mnogi prije nje. Njena posljednja knjiga nosi naslov O bolu drugih (2003), a mnogo prije toga napisala je Bolest kao metafora (1978) i SIDA i njene metafore (1988). Uglavom će njeno ime biti na popisu najpoznatijih književnica, onda će obično u biografijama pisati da je krititičarka kulture ili malo drugačije teo- retičarka kulture. Govoriće o njoj kao angažovanoj intelektualki. Teško da će njen rad zvanično svrstavati u okvire filozofije. Svojim esejima o fotografiji i umje­tnosti uopšte, o pojedinim filozofima, o bolesti i smrti, o političkim i drugim temama pokazaće da je zapravo filozofkinja. Prvu zbirku eseja Protiv tumačenje objavila je 1966. godine. Iako je i sama stvarala, od samog poče­tka će se pokazati kao oštra kritičarka umjetnosti, posebno one umjetnosti koja je na granici površnosti. Premda je bila u krugu ljudi koji su stvarali novi umjetnički izraz u 20. vijeku, kao što je Endi Vorhol, Zontagova nije bila pretjerano oduševljena svim onim što nosi doba postmodernizma. Razmatrajući sličnosti i razlike pozorišta i filma u jednom eseju piše: „Potrebna nam je nova ideja. Vjerovatno će biti vrlo jednostavna. Hoćemo li biti kadri da je prepoznamo?“41. Ne čudi zato da je napisala, tragom djela Ludviga Vitgenštajna, i esej pod nazivom Estetika cutnje. Drugi dio njenog života i rada odnosi se na angažovano istu­panje u vezi sa najvažnijim pitanjima američke unutrašnje i spoljne politike. Šezdesetih godina bila je među onima koji su stalno i uporno protestvovali protiv rata u Vijetnamu, a i sama se morala uvjeriti u pogu­bnost američke politike, te je otputovala u Hanoj. Reći će, da je tada upoznala onu istinsku patnju. Zbog toga je bilo mnogo onih u SAD koji su je optuživali za izdaju nacionalnih interesa. Iako to nije bilo popularno reći u SAD, čak je jedno vrijeme, prije odlaska u Vijetnam, smatrala da je možda i moguće da se socijalističke države usmjere ka jednom humanom konceptu. Brzo je odustala od tog ubjeđenja i kritikovala komunizam u potpunosti, ali ništa manje oštra nije bila ni prema usponu kapitalizma. Za Zontagovu, jedino je ljevica mogla biti mjesto iskazivanja istinske građanske hrabrosti. Kako su je mnogi označavali kao kontro- verznu, ništa nije bilo bolje ni kada se pojavila na pro­storima Balkana tokom 90-tih kada je trajao rat. Otišla je da posjeti Sarajevo i ostala skoro dvije godine. Premda se u većini slučajeva izražavala kao pacifista, ovaj put bez ustezanja je osudila srpsku stranu i u slučaju Srbije tražila bombardovanje, zapravo je rekla da je to trebalo znatno ranije učiniti. Zbog toga, na ovim prostorima jedni su je slavili, a drugi ne žele ni da čuju njeno ime. Kada su počele najave angažovanja američkih vojnih snaga u Iraku, ponovo je bila na prvim protestnim skupovima koji su održani. Nije okli­jevala ni poslije 11. septembra, umjesto da ostane u sjeni naglo ojačanog patriotizma u SAD nakon terori­stičkih napada, ostala je dosljedna svojim radikalnim izjavama. Zontagova je često razmatrala ne samo odnose SAD i zapadne Evrope u političkom i kul­turnom kontekstu, već se vraćala i svojim korijenima. „Ukoliko bih morala objasniti šta mi kao Amerikanki znači Evropa, počela bih s oslobođenjem. Oslobođe­njem koje se smatra kulturom u Americi. Raznolikost, ozbiljnost, profinjenost, zbijenost evropske kulture čini arhimedansku tačku iz koje mogu, mislima, po­mjeriti svijet. Ne mogu to učiniti iz Amerike onim što mi daje američka kultura, kao kolekciju standarda, kao zavještanje. Otuda je Evropa za mene suštinska, mnogo više suštinska od Amerike, iako me svi moji boravci u Evropi ne čine iseljenicom.“42

Početkom 20. vijeka na tadašnjem jugoslavenskom prostoru pojavljuju se prve filozofkinje. Iako im okruženje nije naklonjeno i uz velike teškoće obezbje- đuju pristup univerzitetu, njihov intelektualni rad i pohvale iz inostranih akademskih krugova pokazuju njihovu stvarnu vrijednost. Anica Savic- Rebac (1893 – 1953) veliki doprinos daje svojim proučavanjem antičke filozofije, a posebno su značajna njena djela Pretplatonska erotologija i Antička estetika i nauka o književnosti. Ona kaže: „Nije ni kasno, a još manje nepotrebno počinjati danas izgrađivanje starohelenskog uticaja u našem narodu. U nas još vri u mnogome jedan prvobitni srednji vek, dok u isti mah Evropi počinje da preti jedan novi, ali besplodniji. No staro plemenito oružje helenizma večiti je pobednik,…“43 Istraživanje o umjetnosti stare Grčke gradi na filozof­skom i istorijsko-filološkom pristupu ne zanemarujući i društveno-istorijske okolnosti u kojima nastaju umjetnička djela. Jedna od tema kojom se naročito bavila jeste ideja ljubavi koju razmatra od orfičke teogonije i tekstova antičkih filozofa sve do filozofije prve polovine 20. vijeka. U posljednjih nekoliko godi­na jača interes za proučavanje rada Ksenije Atanasijevic (1894-1981), te se pojavljuju obnovljena izdanja, kritički osvrti na njene filozofske tekstove, kao i biografije. Već 1924. godine uspjela je dobiti izbor na beogradskom Filozofskom fakultetu, tako je postala prva žena docent u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Prevela je klasična filozofska djela: Etika (Baruh de Spinoza), Parmenid (Platon), Organon (Aristotel). Autorka je knjiga: Filozofski fragmenti I-II, Smisao i vrednost egzistencije, Srpski mislioci. Bila je pacifista i pisala je o ravnopravnosti žena, te aktivno učestovala i u radu ženskih organizacija. U jednom od tekstova o feminizmu iz 1932. K. Atanasijević je napisala da je feminizam rezultat „nepokolebljivog i nezaustavnog toka kulture koji je doneo sa sobom svest da žena, po svojim sposbnostima, obdarenostima, vrlinama i gresi- ma, nije drukčija od muškarca“44. Zagorka Micic (1903­1982) studirala je filozofiju u Beogradu, a potom psiho­logiju u Berlinu. Kada je došla na Univerzitet u Frajburgu tamo su je, kao i mnoge studente/studentkinje, privukla predavanja Edmunda Huserla, te je fenomenologija dalje obilježila njen filozofski rad. U Frajburgu je započela i izradu doktorske disertacije o fenomenolo- škoj teoriji nauke, a za mentora joj je bio dodijeljen tadašnji Huserlov asistent Eugen Fink. Doktorat je, ipak, morala odbraniti u Beogradu 1934. godine, a nakon tri godine taj rad je i objavljen. U predgovoru koji je napisao Fink stoji i ovo: „Prikazivanje Zagorke Mićić odlikuje se odlučnim pokušajem da se prikaže karakter fenomenologije iz njene centralne prob­lematike. Drugim intenzivnim studiranjem pod ličnim uputstvom profesora Huserla stekla je ona neobično poznavanje fenomenološke misli i uz to sposobnost samostalnog fenomenološkog razmišljanja. Zelimo ovoj studiji, čiji je predmet filozofija radikalnog samo- pribiranja, da u duhovnom prostoru jugoslovenske nacije naiđe na interesovanje koje dovodi do raspravl­janja i duhovnog susreta.“45 U svom stanu održavala je diskusije, te učestvovala na mnogim međunarodnim susretima. Bila je i inicijatorka osnivanja Srpskog filo­zofskog društva 1938., a i članica Internacionalnog društva za fenomenološka istraživanja. Poznati su njeni radovi: Uvod u logiku (1951), Njemačka klasična filozofija (1958). Blaženka Despot (1930-2001) bavila se filozofijom, sociologijim, antropologijom. U femi­nističkim okvirima zapažena je njena knjiga Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje (1987), te Emancipacija i novi socijalni pokreti (1989). Govoreći o značaju načina na koji Despotova pristupa temama feminizma, Gordana Bosanac kaže: „izuzetnost njezi­na pristupa nije samo u hrabrosti nego i izuzetnoj jasnoći suočavanja tzv. tipičnog ne-filozofskog pred­meta kao što je problem žena i žensko pitanje (kakvo je to uopće pitanje) s filozofijskim diskursom i to u liku i djelu jednog od najvećih imena filozofije zapadne misli: Georga Friedricha Hegela. Dakle, nitko manji od Hegela i njegova filozofijskog sustava, na jednoj strani, i novo misaono područje koje propituje misaono-povi- jesnu sudbinu bića, na drugoj strani, za koje, međutim, upravo filozofija ne pita. Posebno ne G. F. Hegel. Filozofiju, osim, anegdotski, ne zanima žena. O njoj ne postoji filozofijski govor (osim sasvim privatno). Ona je biće na rubu svijeta, rubu pojma i rubu mišljenja.“46 Predmet njenog interesovanja bile su i teme: humani- tet, tehnički napredak društva, dokolica i slobodno vri­jeme, novi religijski pokret. Ostala djela: Pledoaje za dokolicu (1976), Ideologija proizvodnih snaga i proizvodna snaga ideologije (1987), New age i moderna (1995).

Ovdje se završava jedan od mogućih drugačijih uvida u istoriju filozofije, koji nam pokazuje da je filo- zofkinja bilo i u prošlosti, ali da su njihov glas i njihova pisana riječ bili sklonjeni na margine. Duži popis imena i detaljnije predstavljanje rada filozofkinja bi svakako zahtijevalo znatno više prostora. Kako je cilj ove knjige da predoči osnove feminizma i feminističke filozofije na narednim stranama neophodno je osvrnuti se na glavne probleme s kojima se suočavaju žene tokom borbe za oslobođenje, a potom predočiti i glavna pitanja savremene feminističke teorije.

Napomene:

1 Jedan od potpunijih hronoloskih popisa žena u filozofiji u knjizi Ursula I. Meyer/ Heidemarie Bennent-Vahle (Hg.): Philosophinnen-Lexikon, Leipzig: Reclam, 1997, str. 615-625 ili na www.philosophinnen.de i www.philosophenlexikon.de (link

Frauen in der Philosophie)

2    Iz: Ingeborg Gleichauf: Ich will verstehen (Geschichte der Philosophinnen), München: dtv, 2005, str. 12, (prevela M. K.)

Ibidem, str. 11

Platon: Meneksen, Beograd: Rad, 2001, 248c, str. 27-8

Ibidem, 249d, str. 28

6    Pregledno izloženo na http://www.philosophenlexikon.de/ diotima.htm

Platon: Gozba, Beograd: Bigz, 1994, (u napomenama), str. 170

Ibidem, 202a – 204b, str. 102-4

Ibidem, 211a – 212b, str. 116-8

10 Diogen Laertije: Životi i mišljenja istaknutih filozofa, Beograd: Bigz, 1973, str. 199

11    U. I. Meyer/ H. Bennent-Vahle (Hg.): Philosophinnen­Lexikon, navedeno izdanje, str. 430

12  Ibidem, str. 432, (prevela M. K.)

13  Ibidem, str. 282-285

14     Pogledati: Petar Abelard: Povijest nevolja/Etika/Pisma Abelarda i Heloize, Zagreb: Naprijed, 1992

15 Kristina de Pizan: Grad žena, Beograd: Feministička 94, 2003

16    O Mari le Zar de Gurne iz različitih izvora: I. Meyer/ Heidemarie Bennent-Vahle (Hg.): Philosophinnen-Lexikon, nave­deno izdanje, str. 291-296; Ingeborg Gleichauf: Ich will verstehen (Geschichte der Philosophinnen), navedeno izdanje, str. 60-65; Ruth Hagengruber (Hg.): Klassische philosophische Texte von Frauen, München: dtv, 1999, str. 24-26

17  Ruth Hagengruber (Hg.): Klassische philosophische Texte von Frauen, navedeno izdanje, str. 24-26

18    Ingeborg Gleichauf: Ich will verstehen (Geschichte der Philosophinnen), navedeno izdanje, str. 69

19  Ibidem, str. 70

20  Ibidem, str. 71-73

21  Ibidem, str. 75

22  Ibidem, str. 76, (prevod M. K.)

23     Ursula I. Meyer/ Heidemarie Bennent-Vahle (Hg.): Philosophinnen-Lexikon, navedeno izdanje, str. 53-57

24    Meri Vulstonkraft: Odbrana prava žena, Beograd: Filip Visnjic, 1994

25 Prema Džon Stjuart Mil i Herijeta Tejlor Mil: Rasprave o jed­nakosti polova, Beograd: Filip Visnjic, 1995

26    Ingeborg Gleichauf: Ich will verstehen (Geschichte der Philosophinnen), navedeno izdanje, str. 113-4

27  Ibidem, str. 110

28  Ruth Hagengruber (Hg.): Klassische philosophische Texte von Frauen), navedeno izdanje, str. 41-3

29    Ingeborg Gleichauf: Ich will verstehen (Geschichte der Philosophinnen), (prevela M. K.), navedeno izdanje, str. 147

30    U. I. Meyer/ H. Bennent-Vahle (Hg.): Philosophinnen­Lexikon, navedeno izdanje, str. 155-9

31  Simona Vej: Ukorenjivanja, Beograd: Bigz, 1995, str. 27

32  Ruth Hagengruber (Hg.): Klassische philosophische Texte von Frauen, navedeno izdanje, str. 40-44

33  Simon de Bovoar: Drugi pol, I-II, Beograd: Bigz, 1982

34  Up. Elizabet Jang Bril: „Hana Arent među feministkinjama“, u: Dasa Duhaček i Obrad Savic (ur.): Zatočenici zla: zavestanje Hane Arent, Beograd: Beogradski krug/Ženske studije, 2002, (489-505)

35   Hana Arent: Izvori totalitarizma, Beograd: Feministička 94, 1998

36   Ovdje uglavnom korisceno: Ayn Rand: Capitalism: The Unknown Ideal, New York: Penguin, 1970

37   Osnovni podaci sa http://fass.kingston.ac.uk/research/centres /Iris_Murdoch

38  Žana Hers o ljudskim pravima http://www.droitshumains.org/ Hersch/00Hersch.htm

39   Ibidem

40     Žana Hers: Istorija filozofije – filozofsko čuđenje, Novi Sad: Svetovi,1998 i intervju objavljen na Sic et Non, 1996, www.cogito.de/ sicetnon/artikel/dialog/interv.htm

41 Suzan Zontag (Susan Sontag): Stilovi radikalne volje, Zagreb: Mladost, 1971, str. 112

42 Susan Sontag: „Ideja Evrope“, Odjek, br. 1-2, 2005 , www.odjek.ba

43 Anica Savic-Rebac: Helenski vidici, Pančevo: Mali Nemo, 2004, str. 7

44     Ružica Petrovic: Filozofija utehe Ksenije Atanasijevic, Beograd: Pesic i sinovi, 2004, str. 203

45  Zagorka Micic: Fenomenologija Edmunda Huserla, Novi Sad: Književna zajednica, 1988, str. 7

46   Gordana Bosanac: „Blaženka Despot – prva žena koja se bavila filozofijskim promišljanjem feminizma u nas“, Kruh i ruže, br. 16, 2003, http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/izdavastvo/ kruhiruze/kir16/16despot.htm

Print Friendly